Čovjek koji planira da postane uspješan u svom poslu mora da se potpuno uloži u ono što radi. Radne navike su stvar misli i stavova, tu nema nikakvih tajni. Čovjekove misli postaju njegove navike, navike grade karakter, a karakter je zapravo čovjekova sudbina. Dakle, ako čovjek neprestano misli na pozitivan način, odnosno ako razmišlja o onome čime se bavi i ako stalno nastoji da se unaprijedi-poslovni uspjeh će biti ne samo izvjestan, on će postati čovjeku sudbina i uvijek će ga pratiti.

Kod nas se često misli da je nemoguće ostvariti značajan poslovni uspjeh bez pomoći politike. Takođe, mnogi vjeruju da se do ozbiljnog novca na Balkanu može doći jedino nekakvim marifetlukom. U osnovi, takva razmišljanja nisu bez pokrića, jer tome u prilog svjedoči većina primjera. No, tu postoji jedan drugi problem: i oni koji su bez novca, i oni koji imaju mnogo para, a i jedni i drugi žive na ovom prostoru, obje grupe čvrsto vjeruju da se do novca dolazi nekakvom snalažljivošću. „On je pametan, zna da se snađe“, kažu ljudi ovdje. No, to su promašene priče, svi ti vajni pametnjakovići prije ili poslije nagrabuse.

Da bi došli do ozbiljnog novca na pošten način, morate ozbiljno i da radite. Kod nas je malo primjera da se ljudi posvete poslu u prosjeku preko četrnaest časova dnevno. Svakako, postoji tu dosta šalabajzera, ljudi troše sate na kojekakva sastančenja i „kombinacije“. No, pravi rad podrazumjeva učenje, analizu, planiranje i sprovođenje, kao i kontrolu sprovedenog. Učenje je svakako najvažnije, jer kod nas ljudi izgube dvije i po decenije da završe fakultete na kojima ništa praktično ne nauče, pa potom moraju da izgube još gotovo deset godina da nešto konkretno nauče da rade. Tako mi dolazimo u situaciju da naš čovjek koji objektivno i želi da radi i uči (a takvih imamo malo), zapravo postane sposoban nešto da radi tek u trideset i petoj godini. Za to vrijeme, njegovi vršnjaci na Zapadu su već odavno u mašini, poznaju dobro posao, stekli su neki imetak i idu dalje.

Posvećenost učenju, karakter i uništavanje starih, štetnih navika. To je veoma važno. Postoji jedna anegdota: kad su u četrnaestom vijeku Španci osvajali mora i zemlje postojao je tu neki njihov admiral koji je neke imao interesantne principe. Jednom se tako flota koju je vodio iskrcala na neku novu zemlju. On je potom naredio da se svih trideset brodova i sve što je na njima bilo-spali. Neki ljudi su se pobunili, pa šta pobogu ovaj čovjek priča, sa čim to da otkrivamo novu zemlju ako sad sve zapalimo, pitali su se. Taj admiral je onda naredio da se ti ljudi momentalno pogube. Tako je i bilo, a onda je on objasnio ostalima sljedeće: mi smo došli na novu zemlju i sad moramo da zapalimo sve što nas veže za stari svijet, za prošlost. Jer, ako ne raskrstimo sa prošlošću, nećemo moći da se posvetimo izgradnji budućnosti, odnosno nove zemlje. Logično.

Prema tome, mnogim ljudima ovdje je potrebno da se zapale. Metaforički govoreći. Zapaliti svoje loše navike. Da su nečemu valjale, ne bismo sad bili glupi i siromašni. Veoma prosto. Siromaštvo je posljedica siromašnog duha. Nije moguće sticati i oplođavati ako ste skučene vizije. Čovjek zato uvijek mora da uči i da se proširuje, jer je rođen skučen. On treba da se razvija i širi, a uvijek će doći i materijalni ekvivalent, odnosno intelektualno-dugovni razvoj vazda je praćen i povećanjem materijalnog imetka.

U biti, ovdje postoji pravilo da se uzme nešto što je tuđe, bilo tako što ćete to oteti, bilo tako što ćete nešto isprositi. Skučeni i impotentni, nismo u stanju da oplođujemo i rađamo. Dominira riječ „daj“, umjesto „stvaram“. Iz tog razloga DJAvo ovdje danas vlada umjesto STVoRitelja. Đavo, kao princip razgradnje i truljenja, nasuprot kreaciji i bogaćenju. Zavist namjesto radosti.

Stoga je naše siromaštvo naš izbor, naša odluka. Nema drugih krivaca van nas za to. Mi se ponašamo kao siromasi, mi mislimo kao siromasi i zato mi jesmo siromasi.