1. Čak i da se nije desila ova prirodna katastrofa sa poplavama, ekonomija Republike Srpske ne bi bila u stanju da podmiri sve naše dugove u javnom i privatnom sektoru. Takođe, naša ekonomija nije u stanju da podmiruje ovoliki broj zaposlenih u javnom sektoru, kao niti da plaća obaveze socijalnog sektora. Republika Srpska u proteklom periodu funkcionisala je na principu konstantnog zaduživanja kako bi se omogućilo servisiranje osnovnih funkcija države, i to na mjesečnom nivou.

2. Najviši zvaničnici u Srpskoj su saopštili da prve procjene štete izazvane poplavama kažu da je riječ o najmanje milijardu KM. Budući da se stanje štete tek treba utvrditi, da tu treba uračunati materijalnu štetu, izgubljenu dobit od poljoprivrednih prinosa i obavljanja ostalih privrednih djelatnosti koje će sad biti ili značajno redukovane ili potpuno zaustavljene, nije nemoguće da visina štete izazvane prirodnom kataklizmom premaši i tri milijarde KM. Mi novca za sanaciju te štete nemamo, a toliko nam neće donirati niti bilo ko iz međunarodne zajednice.

3. Prema tome, jasno je da nam u ovom trenutku nedostaje četiri ili pet godišnjih budžeta Republike Srpske da bismo podmirili kako dospjele dugove, tako i one potrebe koje sa sobom nosi potreba sanacije štete izazvane poplavama. Na način kako su naša ekonomija, administracija, pravosuđe i cijeli društveni sistem do sad funkcionisali-prosto je nemoguće da se naprave tolike pare. Naprotiv, ako se budemo ponašali kao do sad, mi ćemo praviti samo veće minuse. Potrebno je nešto pod hitno mjenjati kako ne bismo potpuno krahirali do kraja godine. A u slučaju kraha, to neće biti mali problemi: desiće se raspad socijalnog sistema, neće biti novca za penzije, neće biti novca za plate u javnom sektoru, kao što neće biti novca za lijekove, borce, invalide i ostale korisnike socijalnih usluga. U prevodu, moguće je da uskoro dođe do socijalne revolucije čija će razornost biti možda čak i veća od razmjera katastrofe sa kojom se suočavamo ovih dana.

4. Zbog svega navedenoga, moramo biti svjesni činjenice da ne možemo da se ponašamo kao do sad. Šta je rješenje? Veoma jednostavno, rješenje je ono što smo pokazali proteklih dana. To praktično znači sljedeće:

- Povećanje produktivnosti, rad do maksimuma, svakojaka odricanja i pristanak da se u teškim uslovima radi prekovremeno za plate koje sigurno neće pratiti intenzitet uloženog rada, vremena i znanja, nego će biti manje od toga.
- Prestanak uzdanja u državu i sistem: država je pokazala da je nesposobna da rješava ozbiljne probleme. Potrebno je da inicijativu u privredi i cijelom društvenom sistemu preuzmu sami građani. Državu je potrebno istisnuti što je moguće više i prostor ustupiti sposobnim pojedincima. Građani su ti koji su nosioci suvereniteta, oni su pokazali da su daleko sposobniji i efikasniji od države, odnosno od administracije i političara. Shodno tome, potrebno je ograničiti uticaj države u ekonomiji, smanjiti javnu administraciju, a fokus države prebaciti na pravosuđe i bezbjednost.
- Organizovanje ozbiljnih poslova treba prepustiti sposobnim kadrovima, nevezano za njihovu političku pripadnost i opredjeljenje. Okosnicu naše ekonomije treba da čine privatne firme koje bi vodili najstručniji rukovodioci. Samo takvi su sposobni da obezbjede plate radnicima i profit vlasnicima. To trebaju da shvate i sami vlasnici, i radnici, i političari. Najveća glupost je prepustiti vođenje firmi i ekonomije nestručnim vlasnicima, odnosno ljudima kojima je jedina referenca bliskost sa nekim političarem. Situacija sa poplavama je pokazala da sami problemi najbolje detektuju najbolje kadrove. Odnosno, onaj ko je sposoban da se nosi sa praktičnim i svakodnevnim poteškoćama, onaj ko je sposoban da donosi bitne i strateške odluke-on se sam nameće tim svojim sposobnostima. Kvalitetan kadar ne možete nametnuti nekom birokratskom ili političkom odlukom, on „ili jeste ili nije“.
- Multilateralna kompenzacija. Zakonski preduslovi u tom smislu već su dobrim dijelom stvoreni. Potrebno je da privredni subjekti u zemlji sjednu za jedan sto i da se utvrdi šta ko duguje kome. Para na stolu nema dovoljno da se privreda učini likvidnijom, ali postoje brojna međusobna potraživanja koja se mogu kompenzovati. Osnovna stvar je da nam firme postanu što likvidnije i što manje opterećene dugovanjima kako bi bile u stanju da živi novac prebacuju u investicije. Znanje i nove tehnologije su nam nasušno potrebni i u tom smislu sve treba da bude podređeno razvoju.
- Koordinacija sa susjednim državama. Svi smo mi dio istog kulturnog, ekonomskog i istorijskog prostora. Ako hoćete-i političkog. Potrebno je ponovo potpuno uvezati tržišta Srbije, Crne Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Ove zemlje još nisu postale članice EU, imaju iste jezike, iste potrebe i isti mentalitet naroda. Potrebno je stvoriti jedan jedinstveni ekonomski prostor koji će na optimalan način koordinisati tržišna opredjeljenja privrednika. Takođe, samo koordinacijom između ovih država moguće je, a u saradnji sa EU, stvoriti efikasniji sistem zaštite od prirodnih katastrofa koje, svjedoci smo, pogađaju sve nas zajedno. Naša parcijalna tržišta su mala i finansijski nemoćna, samo tržište od preko trinaest miliona ljudi ima kakvu-takvu šansu da postane konkurentno sa neposrednim okruženjem.

5. Sve navedeno jeste jedini smislen uslov privrednog i civilizacijskog napretka ovog prostora. Sami ne možemo ništa. Zajedno-imamo šansu. Ove kataklizmične poplave pokazale su da među ljudima na prostoru bivše Jugoslavije i dalje ima solidarnosti i dobre volje. I dalje želimo da pomognemo jedni drugima, i dalje brinemo jedni o drugima. To su dobri preduslovi za nastavak posla koji je pred nama. Samo povezani i trajno opredjeljeni ka saradnji, poštovanju i zajedničkom radu imamo šanse da ponovo zauzmemo svoje mjesto pod suncem.

6. U suprotnom, trajno ćemo ostati potopljeni.