Problem nezaposlenosti mladih u Republici Srpskoj

„Najveći problem u Republici Srpskoj je što mladi nemaju posla.“ – svaki put kad čujem ovu rečenicu, zalijepila bih šamar onom ko je izgovori. Da, šamar, jer je jedino takva mjera odgovarajuća za razmišljanje koje nas i dalje opterećuje iz nekog prošlog sistema, koje blokira život, srozava potrošačku moć i rastura ekonomiju Republike Srpske. Svaka objava o broju nezaposlenih mladih ljudi na birou, posebno onih s fakultetskim diplomama, proizvodi uvijek istu reakciju: „Ne treba nikad ni da rade.“

Izabrali smo da raskrstimo s filozofijom „svima prema potrebi“, ali od tog smo se momenta pomjerili tek nekoliko mišjih koraka. Teška je zabluda da smo u tranziciji. Najveći dio našeg tržišta (rada) je u liberalnom kapitalizmu, a naš mentalitet, obrazovanje i vaspitanje je i dalje u socijalizmu.

Naši mladi ljudi su umišljeni beteri koji nisu dorasli poslu za koji su se školovali, a misle da nijedan posao nije dorastao njima. Naši mladi ljudi su uglavnom mali paraziti koji žive na teret roditelja s ambicijom da žive na teret države. I ne treba im dati ništa. Treba ih pustiti da se sami izbore za svoj ručak, za svoj izlazak, za svoj krov nad glavom i mjesto pod suncem. Naravno da treba da im se pomogne u tome, ali rješenje nije u tome da sve ove nesposobne mlade koje smo proizveli potrpamo po nekim institucijama i javnim preduzećima, damo im neke povoljne kredite za stan i neplanirano pumpamo pare iz budžeta u projekte za popunjavanje (ogromnih količina) njihovog slobodnog vremena. Rješenje je da počnemo da ih učimo da se snalaze, da koriste ruke i noge, da žive i rade, od trenutka kad ih naučimo da hodaju i govore.

Rijetko koji od naših raznosača novina ima ispod 30 godina. Naši radnici na pumpama su uglavnom ljudi preko 30. Sendviče i ostalu brzu hranu prave i prodaju ljudi iznad 30. Parking nam uglavnom naplaćuju ljudi iznad 30. Po kioscima u velikoj mjeri rade žene u (pre)zrelim godinama. Mnogo rijeđe nego što je zdravo kola nam peru dječaci od 18. Čuvari po lokalima su uglavnom ljudi u penziji. Kafe kuharice su uglavnom ili bivše kafe-kuharice iz propalih giganata ili su bar tog profila. Zabrinjavajući broj dadilja je iznad 50. Skoro da nema dječaka kojem možete da platite da vam promijeni sijalicu. Bilo da treba neko da „produva“ radijator, popravi mašinu za veš ili da napravi ormar, skoro svi majstori koje možete da dozovete imaju preko 50 godina. Jesu li naša djeca toliko nesposobna da ne umiju da prošetaju nečijeg psa, operu kola, zakucaju ekser i za to dobiju neku kintu koja im danas može biti dovoljna da pojedu sendvič, odu s društvom na piće ili dobace roditeljima koju markicu da se za ručak danas jede meso?

Svi smo u Republici Srpskoj rođeni da budemo fakultetski obrazovani menadžeri, da vozimo službena kola i pričamo na službene telefone i, naravno, da radimo – u struci. Kakvoj struci? Završio si ekonomiju i nemaš posla? Okupaj se, počešljaj, osmijeh na lice i marš negdje na kasu, pa računaj. Ispod časti je? A nije ispod časti živjeti kod roditelja i žicati 3KM svaki dan da možeš pola dana da sjediš na kafi i komentarišeš prolaznike?

Nije „na Zapadu“ život bolji (?!) zato što je to sve palo s neba. Djeca (čiji roditelji zarađuju 200 hiljada /čega god/ godišnje, imaju po 3 auta i kuću sa sedam soba, idu svake godine u drugo mjesto na odmor..) na tom Zapadu prve pare zarade sa 15-16 godina. Možda ne moraju, ali je i njihovim roditeljima i njima ispod časti da im plaćaju bioskop i krpice.

Ne mogu sama da zamijenim plinsku bocu jer me traumira plin - neću da zovem tatu ili neke od ovih „organizovanih“ raznosača plina. Treba neko da mi montira dasku na wc šolji i zamijeni gumicu na slavini – nije đavo da zbog toga moram zvati vodoinstalatera ili maltretirati nekog od drugara da mi to uradi besplatno. Otkinula sam crijevo na usisivaču – zar to niko mlađi od 50 ne umije da popravi? Raspadaju mi se stolice u kući – ima li iko da bi uzeo ljepilo za drvo, polijepio to za 20 minuta i zaradio za doručak danas? Da, možda ja to sve mogu sama. Ali jesmo li mi uopšte svjesni koliko ljudi sve te stvari neće da rade sami i spremni su to da plate klincima i klincezama?

Ovo je prvi tekst na temu problema nezaposlenosti mladih u Republici Srpskoj – u nastavcima o tome kako sistemski uništavamo živote mladih ljudi, šta su posljedice i gdje je srž problema, o ulozi i stvarnoj odgovornosti države, te o prijedlozima rješenja.