Nažalost, malo ko van granica Evrope je uopšte čuo za Republiku Srpsku, naravno, ukoliko se zbog profesionalnih razloga ne bavi prostorom Balkana. To je jedan problem kad je nekakvo pozicioniranje i brendiranje (kako se to danas voli reći) Republike Srpske u međunarodnoj javnosti u pitanju. S druge strane, daleko veći problem jeste u tome što nas oni koji znaju nešto o nama-znaju uglavnom po lošem. 

Naime, zapitajmo se iskreno: šta je ko o svijetu mogao da čuje o nama? Na osnovu kojih i kakvih informacija su ljudi u inostranstvu sticali informacije o nama? Dobro, jasno je da je za vrijeme rata antisrpska propaganda, pogotovo u zapadnim medijima, uradila svoje i time smo u značajnoj mjeri satanizovani. No, postavlja se pitanje šta smo to mi sami uradili u proteklih gotovo dvadeset godina nakon rata da promjenimo lošu sliku o sebi? Možda je još bolje pitanje: da li je nama uopšte važno kako nas vide u svijetu?

Koje smo to pozitivne događaje kreirali u zadnjih dvadeset godina, a koje bismo mogli predstaviti svijetu oko nas? Koje smo to naučnike dali? Koje muzičare? Koje sportiste? Da li mi uopšte kao društvo stvaramo bilo šta sem novih stranaka i političara?

U nedostatku gorenavedenoga, činjenica je da nas znaju po:
- ratovima,
- endemskoj korupciji,
- materijalnoj zaostalosti
- mnoštvu haških optuženika i osuđenika (koliko god mi imali primjedbe na objektivnost suda u Hagu)
- primitivnim i bahatim političarima
- političkim i društvenim problemima u kojima se neprestano nalazimo.

Dosta je nezgodno pričati o tome da nas stranci znaju samo po lošim stvarima a pri tom ne činiti bilo šta da se ta slika promjeni. Bošnjaci i Albanci pogotovo, a u zadnje vrijeme to radi i Srbija, pokazuju nam kako se popravlja međunarodni imidž. To nije samo angažovanje skupih lobističkih kuća po svijetu, a čemu smo mi pribjegavali i time na netransparentan način trošili novac poreskih obveznika, to je više naporan i dugotrajan posao suštinskog mjenjanja našeg društva. Odnosno, nije poenta da druge lažemo kako smo mi, eto, mnogo fini, dobri i pametni, već da neprestano zaista radimo na tome da se poboljšamo i da druge informišemo o tome. A da bi takvo informisanje zaista bilo relevantno onda moramo da imamo iza sebe kakve-takve, ali ipak čvrste rezultate.

Dakle, ne moramo (to i nije moguće) da odmah napravimo nekakva marketinška čuda, već da počnemo da prihvatamo civilizacijske norme koje karakterišu moderna napredna društva (riječ je o vladavini prava, profesionalizaciji javne administracije, usvajanju demokratskih standarda u javnom životu i sl.). Samo na taj način ćemo imati šta da kažemo o sebi, odnosno neće nas biti sramota da se predstavimo drugima.
U suprotnom, u svijetu koji će biti sve više globalizovan i u kojem je sve povezano, i dalje ćemo biti puki objekat kojim će drugi da upravljaju onako kako nađu za shodno, a teško da će neko biti posebno prijateljski nastrojen prema zajednici koja se globalno posmatra kao primitivna i, što ne reći, varvarska. Time će naš položaj postajati sve teži i teži, a naši najbolji mladi ljudi će sve više i više napuštati zemlju, ostavljajući nas time bez našeg najdragocjenijeg resursa. To nisu pesimistička viđenja, to je naša realnost ako se nešto ubrzo ne promjeni u pozitivnom smjeru.

Prema tome, bilo bi dobro da počnemo voditi računa o tome kakvu sliku šaljemo o sebi. Neće biti dovoljno samo da se našminkamo da bismo se bolje „prodali“, biće neophodno znatno ozbiljnije prihvatiti se posla.