Možda ponajbolji dokaz potpunog izostanka bilo kakve smislene strategije kad je politička elita Republike Srpske u pitanju svakako jeste uporna i dosljedna obrazovna politika koja cijele 22 godine otkako postoji Srpska ide za tim da mi kao društvo obrazujemo kadrove koji su apsolutno nepotrebni našoj privredi.

Dakle, stvari stoje ovako: mi školujemo kadrove da postanu stručnjaci za poslove koji našoj privredi ne trebaju. To školovanje nije besplatno, naprotiv: plaćaju ga svi građani Republike Srpske iz svoga džepa, jer koja god javna usluga je javna to znači da se plaća iz budžeta, odnosno da je plaćaju svi građani. Prema tome, obrazovanje kadrova koji nam ne trebaju plaćaju i oni građani koji sami uopšte ne žele da se školuju na fakultetima. Time novac tih ljudi usmjeravamo na neproduktivne aktivnosti (neproduktivne zato što školujemo ljude za zanimanja koja našoj privredi ne trebaju), umjesto da taj novac ostane kod ljudi koji bi sa njim nešto radili, odnosno koji bi možda pokrenuli neki biznis.

Kad konačno odškolujemo kadrove koji našoj ekonomiji ne trebaju, poput svih tih silnih pravnika, ekonomista i svih ostalih društvenjaka, odnosno ljekara i radnika sličnih zanimanja koji danas najduže čekaju na birou, stvaramo armiju ljudi koji će da odu u političke stranke da putem njih traže posao, jer drugačije do posla neće doći jer privreda radnike tih profila ne treba. Budući da jedini posao koji im stranke mogu dati jeste onaj u javnoj administraciji, dolazimo do situacije da ljudi u čije smo obrazovanje ulagali novac odlaze u najneproduktivniji i korupciji najskloniji ekonomski sektor da tamo uglavnom ne rade ništa, da su za to za domaće uslove odlično plaćeni, te da imaju sve vrijeme svijeta da se ozbiljno posvete politici u kojoj mladi ljudi dokazano najbrže gube sve etičke i stručne kapacitete.

Prema tome, mi i ono malo para koje imamo kao društvo bukvalno rasipamo u totalno nepotrebne namjene. Umjesto da je napravljena analiza šta to kompanije iz Srpske izvoze, u čemu smo to konkurentni na regionalnom i evropskom tržištu, te da školujemo mlade ljude za zanimanja koja su potrebna u tim sektorima koji objektivno prave profit i za kojima postoji potreba-mi radimo sve suprotno: oduzimamo novac od zdravog dijela privrede, ne školujemo radnike koji su potrebni toj istoj privredi, nego obrazujemo ljude za čijim radom nema potrebe i koji će sutra dodatno opterećavati tu našu sa svih strana očerupanu ekonomiju.

Nije uopšte problem da se mladi ljudi školuju za pravnike, ekonomiste, nastavnike ili ljekare. Ali, država treba da prestane da finansira te obrazovne profile. Odnosno, ko želi da studira pravo-treba da plati kompletnu cijenu školovanja koja se formira u skladu s tržišnim principima, bez bilo kakve dotacije budžetskih sredstava fakultetima na kojima se stiču pomenuta zvanja. Država treba da subvencioniše jedino deficitarne obrazovne profile, za kojima nam privreda vapi, i to samo u prvom periodu, dok sama privreda ne ojača i ne počne da se ponaša poput svake zdrave ekonomije: da sama finansira najtalentovanije učenike i studente za ona zanimanja koja su njoj potrebna.

S druge strane, najbolji način da se dodatno ojača spona između obrazovanja i privrede jeste destimulacija rada u javnom sektoru, odnosno administraciji, i to na način da se plate u javnom sektoru limitiraju na 70% od prosječnih plata za iste poslove sa istom stručnom spremom u privatnom sektoru. Time će se oni najbolji i najinovativniji mladi stručnjaci stimulisati da rade i ostvaruju visoke zarade u privatnom sektoru, a ne da skončaju kao podbule birokrate i politikanti. Stoga će i mladi ljudi veoma brzo shvatiti gdje ima para i počeće da upisuju škole i fakultete da bi stekli znanja od kojih će zarađivati, a ne, kao do sada, da se škole upisuju zarad papira koji uz dobru vezu vodi u državnu službu.

U situaciji kakva je naša, kad smo toliko zaduženi i kad nam nedostaje para za najosnovnije namjene, potrebno je napraviti radikalan zaokret u javnim finansijama, odnosno praksi subvencionisanja svega i svačega. Ova zemlja konačno mora da odluči kud želi da ide, kako da do tog cilja dođe i koliko to sve košta poreske obveznike. Bahato, nedomaćinsko i netransparentno trošenje budžetskog novca mora postati (mračna) prošlost ako želimo da krenemo naprijed. Pogotovo se mora prestati sa trošenjem novca na potpuno nepotrebne stvari.

Inače ima da nas nema.