Cinik bi naslovno pitanje preformulisao u „zašto novinarstvo nikad nije zaživilo u Republici Srpskoj“. Zaista, zbog čega smo mi crna rupa kad je ova profesija u pitanju? Ne treba biti naivan, novinarstvo nigdje u svijetu nije nezavisno, svugdje novinari više ili manje zavise od onih koji ih finansiraju, a to su ili privatnici ili vlade ako su u pitanju javni mediji. No, čak i na brdovitom Balkanu bilo je, istina sporadičnih, ali ipak nekakvih primjera makar i pokušaja nečega što bi bilo drugačije ili bar provokativno kad su mediji, odnosno neke emisije u pitanju.

Tako je Hrvatska televizija napravila svojevrstan bum kad je devedesetih godina lansirala popularnu „Latinicu“, čiji je autor Denis Latin otvarao teme koje su nerijetko prodrmavale Hrvatsku i cijelu regiju iz temelja. Tu emisiju smo mi, željni nečega drugačijeg, nečega smjelijeg, gledali široko otvorenih očiju, diveći se Latinovoj smjelosti da iskorači iz žabokrečine i pokaže da novinar, uprkos svemu, može imati kičmu. O tim emisijama se nerijetko pričalo danima i sedmicama, a jedini razlog uspjeha te emisije bio je u tome što je čovjek, zapravo, samo radio svoj posao na profesionalan način: otvarao je teme, pozivao je ljude koji su nudili različita viđenja tih tema, nije robovao vlastima i-to je bilo dovoljno. Samo to.

Šta god ko mislio o Brankici Stanković, činjenica je i da je njena emisija „Insajder“ godinama potresala Srbiju. Mnoge od tema koje je otvarala zatvarali su sudovi, a obrazloženja njihovih presuda su nerijetko „u dlaku“ odgovarala navodima iznijetim prvo upravo u „Insajderu“. Zbog spremnosti da ruši tabue Stankovićeva je trpila (a i dalje trpi) strahovite pritiske, prijetnje, uvrede i omalovažavanja, ali je ona prihvatila tu cijenu. Pravi novinar prosto mora da rizikuje ukoliko želi da se na ozbiljan i javno odgovoran način bavi svojim poslom. Tako je, uostalom, i u najrazvijenijim demokratskim društvima. I tamo je rizično baviti se odgovorno novinarstvom, a to zapravo znači tragati za istinom i o istini obavještavati javnost.

Prema tome, svuda je teško novinarom biti, ali se svugdje pojavi neko dovoljno „lud“ da napravi čudo. No, kod nas u Republici Srpskoj za sve ove godine nije se pojavio neko ko bi u tom smislu načinio kvalitativni iskorak. Šta je to sa nama, da li smo mi samo na riječima hrabri, istinoljubivi i pravdoljubivi? Da li samo u epskim pjesmama smijemo da se suprostavimo moćnima i silnima, te da se ne prodamo za dukat ili dva? Teško da danas u svijetu, mimo najbrutalnijih diktatura, postoji zemlja u kojoj su novinari toliko uplašeni, tihi, uplašeni od svakog aparatčika u vlasti, svakog tajkuna i svakog kriminalca. Način na koji se ogromna većina novinara „uvlači“ vlastima postao je, kanda, odvratan i ljigav i samim političarima. A zbog čega? Zbog par stotina KM plate? Iskreno, ne razumijem to. Shvatam koliko je danas život težak i neizvjestan ali ne shvatam zaista zbog čega su ljudi odlučili da upisuju žurnalistiku i bave se tim pozivom kad su od početka znali da je plata u toj profesiji mala, kao i da postoje pritisci raznoraznih moćnika na novinare. Pa nisu valjda očekivali da se do Pulicera dolazi izvještavanjem sa pijace i izlaganjem riziku ne većem od prelaska ulice mimo pješačkog prelaza?

Nespremnost domaćih novinara da se na ozbiljan način bave svojim poslom ostavila je katastrofalne posljedice po naše društvo. Neinformisana javnost nije, logično, nikad došla u situaciju da na racionalan način debatuje o različitim društvenim problemima i pojavama te smo stoga, konsekventno, prečesto donosili odluke ne na osnovu racionalnih argumenata i informacija, nego na bazi poluistina, dezinformacija, emocija i aklamacija političara koje su novinari nekritično prenosili nama građanima.

Zbog svega toga novinarska profesija je izgubila svaki ugled kod ljudi koji su novinare počeli doživljavati kao svojevrsne prostitutke, spremne da se „za šaku dolara“ podaju svakom političaru, tajkunu ili službašu. Medijima se više ne vjeruje i mi smo kao društvo doživjeli da se u dvadeset i prvom vijeku spustimo na civilizacijski niži nivo tako što se ponovo informišemo „radio mileva“ kanalima, sa svim opasnostima i rizicima koje takvi informacioni kanali nose sa tobom, makar oni bili upakovani i u savremenije forme poput internet portala i blogova.

Čeka se neko ko će svu ovu učmalost da razbije. Pravo pitanje jeste da li mi kao društvo uopšte imamo kapacitet da nekoga takvog stvorimo?