Nikola Mojović
Uvod u anatomiju srpskog biračkog tijela
U Srbiji su završeni izbori, ono što su ovi izbori pokazali je da u Srbiji postoje dvije prilično amorfne grupe glasača koje su međutim duboko podijeljenje i od čijeg raspoloženja direktno zavise rezultati izbora.
Ove dvije grupe koje odlučuju o izborima nisu vezane za ideologiju što prvo pada napamet kada se pomenu odlučujući faktori. Drugi faktor, sposobnost i ličnost vođe sa druge strane jako su bini za obje ove grupe ali iz različith razloga.
U svakoj od ove dvije gupe su glasači koji motre politiku, ekonomiju, društvo. U svakoj se nalaze ljudi koji razmišljaju o postupcima političara i protresju ih kroz sito. U svakoj od ove dvije grupe su i oni koji na politiku, ekonomiju i društvo gledaju površno
No jedna je spremna da kazni za prevaru i neuspjeh a druga leti prema političkim stujanjima no kada izabere i oflučii mnogo je čvršća i manje sklona kazni.
U Srbiji u prvu grupu spadaju glasači koji se okupljaju oko ideje “građanske” (lijeve, liberalne, okupljene oko centra) Srbije sa jedne strane, sa druge strane se nalaze birači okupljeni oko spektra konzervativnih ideja i stranaka.
Druga grupa su oni koji biraju onoga koji u datom trenutku može da im pomogne da najbrže obezbijede rješenja za svoju ekonomsku ili društvenu situaciju, grupa koja podržava onoga ko je blizu vlasti i ko zna da obeća slatko i puno. I ko ih nije u skorijoj budućnosti iznevjerio, a očekivanja su im niska. To je grupa koja traži instant pravdu u nepavednom društvu i sigrurniju budućnost makar i kratkoročno.
Nažalost to predstavlja ozbiljan problem sa kojim se suočava društvo ne samo u Srbiji nego i danas u Republici Srpskoj i koji predstavlja osnovni mehanizam za ostajanje na vlsti određenih političkih grupa.
Mehanizam se odlično vidi poslije rezultata prošlih izbora, upravo zato što su na njima oni koji su spremni da kazne to uradili u punom zamahu.
Prije 15 godina DOS a kasnije i njegovi mnogobrojni dijelovi od kojih prije svega DS, DSS i u manjim dijelu G17+ (URS) su dobile ogromno povjerenje od strane “građanske” Srbije, oni su im predali svoju energiju i omogućili da se vinu do velikih političkih visina. Koštunci je početkom ovog vijeka povjerenje dalo skoro 2000000 birača, broj kome i Vučić može da zavidi na vrhuncu svog uspjeha.
No DSS je tu energiju iznevjerio i ubrzo iz izbornog ciklusa u izborni ciklus kažnjavani su i kažnjavani dok nisu ostali blijeda senka a na u ovom ciklusu konačno i izbačeni iz parlamenta.
Građanska Srbija se ubrzo okrenula drugoj opciji predvođenoj DS-om i do 2012. omogućili su Borisu Tadiću da postane apsolutni vladar. Povjerenje mu je 2008. godine ukazalo više od 2 300 000 birača (pola miliona više od broja onih koji su povjerenje dali Vučiću). No poput DSS-a i Boris Tadić opijen vlašću zaboravio je da njegovi glasači ne daju blanko ček iznova i iznova. Kažnjeni su i za 2 godine svedeni su i DS i Tadićeva NDS na mizernih 11% ukupno.
LDP je prije 6 godina možda i bio perspektivna stranka no u zadnje dvije godine je napravio salto mortale, ušao u koaliciju sa Zukorlićevom strankom, ponudio se Vučiću i zasluženo doživio katastrofu, liberali su pobjegli od njega kod Radulovića.
Konzervativne snage su u toku od 6 godina tokom kojih su pokazale rigidnost i nesposobnost koja se može porediti jedino sa onom koju posjeduje opozicija u Republici Srpskoj uspjele da sa nekadašnjih 40% koliko su imale SRS+DSS 2008. spadnu na mizernih 10% i ni jedno jedino poslaničko mjesto.
I 16. marta ova grupa birača je oštro kaznila svoje predstavnike i stavila im do znanja da mora doći do promjene unutar njih ako planiraju da imaju njihovu podršku.
Međutim druga grupa glasača, ona grupa koja je na ovim izborima birala Vučića, grupa amorfnija i od ove prve, nikada nije kaznila svog pulena do posljednjeg momenta i posljednjeg daha.
Mi govorimo o onima čiji su zahtjevi minimalni i na nivou nekadašnjeg gradskog plebsa i zahtjeva za “hljeba i igara”.
Oni ne kažnjavaju i oni su lojalni do granice ludila. Oni su bili lojalni kada su bili i redovi za mlijeko i hljeb i kada je plata bila 10 njemačkih marka, i kad su izgubljeni svi mogući ratovi i svi resursi potrošeni.
I svaki put kada ovi prvi budu kaznili svoje pulene i kada budu pokušali da ih natjeraju da urade nešto dobro, tog trenutka u Srbiji pobjeđuju oni koji su spremni da do besmisla i konačne propasti prate kult Vođe.
Tako ove dvije grupe odlučuju izbore u Srbiji a o njima se osim u pomalo problematičnom konceptu obrazovane elite protiv neobrazovane rulje ne vodi računa.
A trebalo bi, jer upravo ovaj mehanizam razmišljanja je ono što omogućuje vlasti u Crnoj Gori i vlasti u Republici Srpskoj da traju.
Spremnost onih koji su protiv da kazne opoziciju i da joj pronađu rupe i mane je nešto o čemu opozicija u RS treba ozbiljno da se pozabavi prije nego što kandiduju nekog izanđalog i potrošenog političara koga bi prije oni koji bi da obore vlast pljunuli nego dali glas za njega jer oni koji su na vlasti taj problem sigurno neće imati.
Nije moralno ni očekivati od birača koji se protive trenutnoj ali i bilo kojoj vlasti, da urade posao umjesto svih drugih koji su na visokim političkim pozicjama u opoziciji ii dovedu do promjene. Nije moralno jer ti politički činioci koji bi trebali da pretvore tu promjenu ne postoje a nisu ni na pomolu.
Da bude gore opozicija u mraku koji ih je obuhvatio misle da je dovoljno da u ovoj zemlji bude sve lošije i lošije do trenutka kada bi smo zažmurili na njihove mane i dali im prelaznu ocjenu koju objektivno ne zaslužuju. Da im damo tu ocjenu niko ne treba ni da očekuje ni da traži