Kod ovakvih izbornih rezultata, kao što je slučaj sa rezultatom prijevremenih izbora u Srbiji, dobra je stvar što prostora za političke analitičare i nema previše. Sve je jasno: pobjednik, i to apsolutni, jeste Aleksandar Vučić. Svi ostali jesu gubitnici, i kad je Srbija ali i kad su u pitanju Republika Srpska i cijela BiH.

Stvar je sljedeća: pobijedio je čovjek koji prije dvije godine nije bio predsjednik svoje stranke. Sva istrošena lica na srpskoj političkoj sceni su doživjela da konačno i zasluženo budu ponižena od strane građana kojima su oni godinama prethodno činili isto decenijama. Vojislav Koštunica i njegov imenjak Šešelj su predsjednici stranaka četvrt vijeka. Radikali su zato bili kažnjeni na prošlim izborima (na ovima su samo dobili identičan šamar), dok je Koštunici valjda postalo jasno da mu 7% nije zacementirano jer je bio i na 70% podrške poslije petog oktobra pa je izgubio za deset godina deset puta od te podrške. Njegovu bezidejnost, izostanak svake energije i politički konformizam građani Srbije više neće morati da gledaju, makar u svojstvo Koštunice kao predsjednika parlamentarne stranke.

Šta tek reći o Borisu Tadiću? S jedne tačke gledišta on je napravio odličan rezultat jer je njegova stranka osnovana prije par nedjelja i odmah je ušla u parlament. Međutim, kad se zna da je on zapravo prepolovio Demokratsku stranku i pogotovo kad se uzme u obzir da je u pitanju bivši predsjednik države koji je do prije sedam godina takođe imao podršku od preko 50% građana onda se mora reći da je i on doživio političku šamarčinu. Zaista je jadno kad se bivši predsjednici država spuštaju nakon isteka predsjedničkog mandata u blato dnevne politike. I šta god ko mislio o Demokratskoj stranci, a autor ovoga teksta ne misli bilo šta dobro, nekorektno je kad je uništava čovjek koji je istu godinama vodio i koja ga je u političkom smislu realizovala kao pojedinca.

Ivica Dačić je formalno nešto malo ojačao svoj prethodni izborni rezultat ali je objektivno i on jedan od najvećih izbornih gubitnika. Ne samo da je izgubio premijersku poziciju nego će mu vrlo brzo opasti i rejting, a postoji i velika vjerovatnoća da mu Vučić pored premijerske fotelje preuzme i koalicione partnere. SPS će odlaskom u opoziciju da izgubi čitavu armiju karijerista koji će se prešaltati u SNS-ove redove i time će rejting ove stranke da se bukvalno prepolovi za manje od pola godine. Tome će pridonijeti i afere koje će se u narednim mjesecima otvarati i čiji će glavni akteri biti visoki SPS-ovi funkcioneri.

Dveri su bile ozbiljna stranka samo na nacionalističkim sajtovima i forumima. Ekstremizam, elementarna politička nepismenost i nekultura njihovih vođa udaljila je od njih mnoge glasače koji bi inače glasali za njihov nacionalni program. Međutim, nije dovoljno da se izdvajate bezobrazlukom, skandalima i vrijeđanjem političkih rivala, morate malo više od toga da učinite da bi vas ljudi prepoznali kao ozbiljne političare. Stoji da su oni bili jedna od najenergičnijih partija opozicije ali njihovo ponašanje i dalje liči na napaljene klince iz neke patriotske navijačke grupe, mnogo prije nego na ljude koji pretenduju da vode državu.

O Demokratskoj stranci zaista nema smisla trošiti riječi. Izostanak bilo kakve smislene političke ideje, poruke i koncepta odlikuje ovu partiju od prvog dana nakon što ju je preuzeo Dragan Đilas koji je sve samo ne ozbiljan nacionalni lider. On je potpuno politički nepismen, bez harizme i bez bilo kakve ozbiljne političke ideje. DS se nije odrekla svojih kadrova koji su se kompromitovali za vrijeme vlasti. DS je nepotrebno ulazila u unutrašnje sukobe sa kojima se nije znala izboriti. DS neprestano ideološki luta od partije koja se zalaže za ekonomske reforme do partije koja bi da vraća Srbiju u socijalizam. U onom trenutku kad je izašla i iz beogradske vlasti ta partija je ostala bez svih onih karijerista koji su za nju glasali zbog svojih pozicija a ne zbog programa. Budući da nikakvu ozbiljnu politiku ta partija nije kreirala nakon smrti Đinđića sve što je radila posljednjih deset i više godina jeste bilo nemušto prežvakavanje njegovih ideja i strašenje Srbije radikalima i socijalistima. DS apsolutno nije izvukla nikakvu pouku nakon gubitka izbora 2012. i zato je sad potpuno politički poražena i ponižena, jer je sa 24% podrške 2012. godine spala na svega oko 5 odsto za svega dvije godine.

Čedomir Jovanović je takođe dobio ono što je zaslužio. Katastrofalno se politički preigrao na ovim izborima. Mislio je da će biti dovoljno da ljude uvjeri da sigurno ulazi u vlast nakon izbora i da će se karijeristi iz DS-a i URS-a prikloniti njemu. Insistirao je na tome da je Vučić preuzeo njegovu politiku. No, to mu je bila i ključna greška: da, jeste Vučić u dobroj mjeri preuzeo program LDP-a ali prosječan glasač u Srbiji ne smatra da zbog toga treba glasati za Čedu, već upravo za Vučića koji je sposoban da ostvari različite dijelove različitih programa. Iz tog razloga je Vučić uspio da stekne istovremeno podršku i radikalskih glasača, i Koštuničinih konzervativaca, i DS i LDP evropejaca. U Srbiji se ljudi grupišu uz pobjednike a ne uz programe. Opet, iskreno govoreći, sam Čeda i nije nikad ozbiljno politički djelovao no se služio efektnim i manje efektnim parolama i demagogijom. Srpska politička scena apsolutno ništa ne gubi njegovim političkim krahom.

Još jedan gubitnik je i Mlađan Dinkić. Mada, njemu treba odati priznanje jer se njegov krah očekuje još od 2008. godine. No, svaki put je uspio nekako da preživi i da ostane u političkom sedlu. Ovaj put, ipak, nije imao nikakve šanse: dočekao je izbore u opoziciji i nije imao na raspolaganju budžet da kupuje političku podršku. S druge strane, ostao je izolovan, nije sklopio jaku koaliciju i mogu se složiti sa njegovom izjavom datom nakon izbora da rezultat URS-a i nije toliko katastrofalan kad se imaju svi navedeni faktori, pogotovo u kombinaciji sa njegovom antipatičnošću koju prosječan glasač osjeća prema njemu. Kakogod, jedini je za sad pokazao kakav-takav karakter time što je poručio da će napustiti poziciju predsjednika stranke, mada još ostaje i da se vidi da li će do toga stvarno i doći budući da je Dinkić čuven po svojim obećanjima koja ne ispuni (uostalom, ko ne vjeruje u to, neka se kladi u hiljadu evra da Mlađa za godinu dana neće i dalje biti predsjednik URS-a).

Što se Aleksandra Vučića tiče, on je jednostavno shvatio gdje ostali političari griješe. Makar i verbalno iskoristio je dvije godine na funkciji da demonstrira da je pristojan, ozbiljan i marljiv. Da ne šuruje otvoreno sa tajkunima. Da se trudi da donese pravdu u zemlju. Da se ne libi kritike svojih partijskih funkcionera. Da je staložen i da može da pomiri obe Srbije, nacionalnu i evropsku, briselsku i moskovsku. Takođe, vješto je koristio reformsku retoriku kako bi skrio mnoge nesposobnosti vlasti i sopstvene partije čime je pokazao da je dosljedan nasljednik mnogih srpskih političkih demagoga kojima Srbija nikad nije oskudjevala. No, uz sve to, ključna stvar je ipak bila što su ga građani nekako ocijenili kao-novo lice. Iako je i on preko dvije decenije u politici uvijek je bio u sjeni Šešelja i Nikolića. Tek je 2012. godine javnost mogla da vidi Vučića u prvom planu. Snašao se odlično u toj ulozi i pokazao da je daleko vještiji političar od svojih mentora. Uz nevjerovatnu energiju i dar za organizovanje stranke, a što je demonstrirao još u radikalima, Vučiću zaista nije bilo oponenata na ovim izborima.

Jedini koji se ne može označiti gubitnikom ovih izbora, iako nije uopšte prešao cenzus, jeste Saša Radulović. Potpuno osvježenje na srpskoj političkoj sceni, za manje od dva mjeseca nakon što je odlučio da se stranački angažuje, potpuno sam i bez bilo kakve stranačke infrastrukture dobio je gotovo 2% glasova (dva i po puta manje od DS koja postoji još od dvadesetih godina prošlog vijeka, sa svom njenom infrastrukturom). Služio se takoreći jedino internetom. Konfrontirao se otvoreno i „do koske“ sa najmoćnijim čovjekom u Srbiji i time je od sebe odbio znatan broj potencijalnih glasača, jer se na Balkanu ljudi uvijek plaše da se svrstaju uz one koji tako žestoko kritikuju vođu. Opet, ta kritika mu je donijela određenu medijsku pažnju a koju je on iskoristio da prezentuje svoj ekonomski program koji je zapravo i njegova čitava politika budući da se o drugim temama nije izjašnjavao. Radulović je bio svjež i ono što je bitno za njega jeste da je uspio da motiviše znatan broj pametnih ljudi oko sebe. Mnogi koji ne izlaze na izbore i koji misle svojom glavom otvoreno su podržali Radulovića. U situaciji kad su se sve građanske stranke u Srbiji raspale, kad su tržišne ideje takoreći ostale bez političkog reprezenta u mejnstrim sceni, Radulović kao novo lice ima odličnu šansu da iskoristi taj prazan prostor i u naredne dvije godine se nametne kao ozbiljno političko lice. Neće mu biti lako i moraće da popravlja svoj medijski nastup i političku šansu-ali nije bez svake šanse za budući politički uspjeh.

U nastavku ovog članka: ko je sve izgubio Vučićevom pobjedom u Republici Srpskoj i BiH? Da li je Vučić baš toliko pobjednik? Kakva je budućnost političke scene u Srbiji?