Jedan naš visoki oficir koji je nedavno bio u žiži javnosti pričao mi je jedared kako muku muči sa šljivama koje bi da posadi. „Jedan vikend dođem u svoje selo i posadim trideset šljiva. Dođem opet na selo sljedeći vikend-one sve počupane. Opet ih posadim i opet poslije sedam dana počupane. Kako to, majku mu, mislim se. U cijelom selu rastu šljive, zašto samo moje smetaju nekom. I poslije nekog vremena mi jave da mi rođeni brat to čupa. Krivo mu što sam ja postao oficir i živim u gradu...“.

Svako od nas se naslušao ovakvih i sličnih priča. Više nije novina kad komšija načini neku pakost komšiji, danas se te stvari rade između najbliže rodbine. To zaista mnogo govori o regresiji koju smo kao ljudi i društvo doživjeli. I na svakom koraku to možemo da opazimo: zla i pakosti koje jedni drugima činimo, nemoral političara, grešnost sveštenika koji se za vrijeme posta ugoje i koji u vrijeme najvećeg osiromašenja naroda voze najskuplja kola. Naše kćerke se prodaju za novu tašnu. Na jugu Srbije srpske maloljetnice su napravile biznis tako što odlaze na Kosovo da se prostituišu. Svoje žrtve zaboravljamo, naše borce preziremo i proglašavamo ih za izdajnike ako se usude da kažu nešto protiv vlasti. Niti vlast ne volimo ali je podržavamo ako imamo neku korist od nje kao što jedino podržavamo onoga koji nam daje neki dinar ili kakvu drugu privilegiju. A ako nemamo i toga-ćutimo jer se plašimo da nam ne oduzmu i ono što imamo.

Narod sa toliko epskih pjesama o čojstvu i junaštvu nikad nije bio nečovječniji i kukavičkiji. Postali smo sitni i pakosni. Više ništa ne značimo ne u Evropi i svijetu nego niti na Balkanu i jedino što nam je preostalo jeste da podmećemo nogu jedni drugima. Zavist i pakost su dvije osobine koje najbolje karakterišu prosječnog Srbina danas. Radujemo se tuđoj nesreći dok licemjerno lamentiramo o tome kako nas svi mrze. Pa niko nas ne mrzi više no što sami sebe mrzimo.

Pakosni i zli sami prema sebi ne možemo biti bolji niti prema drugima. Sve više mržnja i zavist upravljaju naše misli i po tome nas prepoznaju. Gledam skoro na televiziji jednog našeg poznatog kriminalca (valjda je i to naša specifičnost da u udarnim televizijskim terminima ugošćujemo kriminalce) koji opisuje kako je bio u jednom zatvoru u Grčkoj gdje su većina bili Albanci a manjina pravoslavni balkanski narodi (Srbi, Makedonci, Grci i Bugari). Albanci mogu međusobno i da se posvađaju, čak i do stepena krvne osvete, ali kad ih neko sa strane ugrozi-svi su jedinstveni i paze jedni na druge. Kod Srba je potpuno suprotan slučaj: čim može da našteti svom sunarodniku, taman da nikakvih sporova i nemao sa njim, današnji Srbin prije će da mu našteti, makar u saradnji i sa nekim čovjekom druge nacionalnosti, nego da mu ne našteti. I to dovoljno govori o nama samima.

I ove najnovije liste za odstrel narodnih neprijatelja svjedoče o tome. Ali, to nije novina. Ne dešava se to prvi put sad. Za vrijeme socijalizma Srbi su bili čuveni po tome što su najradije pristajali da budu udbini doušnici. Pa svako od nas zna bar nekolicinu udbaša koji su cinkali svoje komšije, radne kolege i prijatelje. Sklonost ka cinkanju, potkazivanju i, uopšte, činjenju makar kakve pakosti bila je poznata i Branislavu Nušiću koji je u svoje vrijeme pisao britke novele inspirisane tom nacionalnom karakteristikom. Tako da sve to nije ništa novo, samo što je danas dodatno eskaliralo.

Takvi kakvi jesmo, sami sebi najveća smo kazna.