Danas oko 12 časova u Banjoj Luci u samom centru grada desila se jedna interesantna scena: mladić je parkirao svoje dostavno vozilo ispred jedne zgrade kako bi isporučio dostavu koju je imao da izvrši u jednom od stanova u toj zgradi. Kako se parkirao i izašao iz kombija njemu je poput furije dojurio jedan od mještana koji je izašao iz svog novog pasata tražeći od tog dečka da odmah skloni svoje vozilo da bi ovaj mogao da parkira svoja kola. Došlo je do oštrog verbalnog konflikta.

„Sklanjaj odmah taj kombi gelipteru jedan! Ko ti je dozvolio da se tu parkiraš? Šta ti misliš ko si ti? Nemoj sad da zovem policiju da ti odmah blokiraju taj tvoj krš“ urlao je razulareni ponosni vlasnik novog tamnoplavog pasata na ovog dječaka.

Ovaj je prvo bio zbunjen, pa je pokušao da mu objasni da on mora da isporuči dostavu i da će biti gotov bukvalno za tri minuta. Međutim, ulickani i skockani galamdžija nije mario za te poslove niže društvene vrijednosti te je i dalje vikao i prijetio na zaprepašćenje okolnih prolaznika. Mladić je na kraju morao da uđe u kombi i da se skloni odatle. Dok je ulazio sočno je opsovao i državu i vlasnika pasata, na šta je ovaj tek tad potpuno poludio i krenuo da se fizički obračuna sa mladićem. Na svu sreću, pasat je i dalje stajao na kolovozu pa su vozači iza njega počeli da sviraju i ponosni vlasnik je bio prinuđen da se vrati u svoja kola i time je izbjegnut ozbiljniji incident.

Neko neupućen bi mogao pomisliti da tu nisu čista posla. Zaista, svuda se danas ljudi parkiraju, ne poštuju niti ulaze ispred zgrada. I mladi su danas često nepristojni i ne poštuju starije. Međutim, u ovom konkretnom slučaju nekoliko ljudi je poznavalo ponosnog vlasnika novog pasata i kriomice i tihom su šaputali da je riječ o jednom tipičnom ovdašnjem „biznismenu“ koji se u ovo vrijeme ovakvo kakvo jeste obogatio. Od škole teško da ima dovoljno da vozi dostavno vozilo (a što se po vokabularu i dalo primjetiti). Međutim, on je sad ponosni vlasnik i uvaženi član zajednice kome se majka sočno smije opsovati jedino kad on to ne čuje.

No, jedna reakcija mi je bila posebno zanimljiva. Naime, jedan stariji čovjek je razgovarao sa svojim komšijom i doslovce rekao sljedeće „ovo ulickano pašče nije gr`ota ubiti na licu mjesta. Je*o mu mater onaj ko ga je pustio da ovdje teroriše ljude. Šta mu je jadno dijete krivo? Sva ova go*na treba po kratkom postupku. Da sam imao oružje-presudio bih mu momentalno. Ionako mi više ništa od života nije ostalo...“

Još više me zainteresovala reakcija okolnih ljudi: svi su listom klimali glavama i vidjelo se da potpuno dijele stav ovog starog gospodina.

No, najviše me zaprepastila sopstvena reakcija: i sam ne bih imao bilo šta protiv njegovog plana!

To me šokiralo: po prirodi sam miran čovjek a svaka agresivnost mi je strana. Drugima nikad nisam želio nikakvog zla. Međutim, decenijski život u društvu koje više ne poznaje bilo kakva etička načela, koje nema osjećaj za pravednost i poštenje, gdje su umjerenost i mjera iščezle zahvaljujući bahatim političarima, gdje običan svijet zaista nema bilo kakvu životnu perspektivu: od nas, običnoga svijeta, počeo je polako da pravi životinje. Bijes, muka i očaj zaista predugo rastu u nama. Ljudskost prepušta mjesto srdžbi i željom za osvetom.

Naša elita se prema običnom narodu ponašala kao da su u pitanju neke glupe cirkuske životinje koje samo treba dobro dresirati. Sebe su vidjeli kao naše dresere koji imaju pravo da nam rade šta god požele. I zaista, vremenom smo se počeli pretvarati u divlje zvijeri. Ponižavani i zlostavljani, naše sistemski uništavano dostojanstvo vapi za osvetom, za brutalnim nanošenjem zla zlostavljačima.

To je zbilja strašno. Sve je otišlo predaleko. Ove „sitne“ scene iz svakodnevnog života bolje od bilo kakve političke i ekonomske analize pokazuju kakvo je danas realno stanje kod nas. Čini se da više nema nikoga ko shvata da se stvari moraju mjenjati iz korjena: da narod mora dobiti nekakvu pravdu, nekakvu šansu kako bi se ogroman potencijal rušilačke energije u njemu usmjerio u kvalitetnom pravcu, u nešto korisno. Vlast bi konačno morala da shvati da joj njeni građani nisu neprijatelji i da njihovo nezadovoljstvo prevazilazi političke igre koje ona igra sa opozicijom.

U suprotnom, ako se nešto brzo i krupno ne promjeni, neće ovo na dobro.