Da odmah načinim važnu napomenu: Federacija BiH nije Zapadna Njemačka, bar ne trenutno. U ovom tekstu u fokusu je Republika Srpska i pričaćemo o njoj. Zašto je porediti sa turskim dijelom Kipra i Istočnom Njemačkom? Zbog toga da bi je ponižavali? Zbog toga što je to moderno u sarajevskim krugovima? Ništa od toga nije tačno.

Naime, riječ je o sljedećem: sve vlasti u Srpskoj od njenog nastanka naovamo, s većim ili manjim odstupanjima kad je riječ o konkretnim pojedincima unutar sistema, vodile su se idejom da je najvažnija samostalnost Republike Srpske, bilo da je ona nezavisna bilo da je dio jedne labave, konfederalne Bosne i Hercegovine. To je legitiman politički stav. Međutim, sporan je bio i ostao metod kojim su se naše političke elite služile.

U jednoj tv emisiji 1994. godine tadašnji predsjednik Srpske Radovan Karadžić je mrtav ozbiljan izjavio da su građani Srpske spremni da ratuju još trideset godina samo da obezbjede samostalnu i nezavisnu Republiku Srpsku. Aktuelni predsjednik Milorad Dodik često ponavlja da viđa siromašne ljude po Srpskoj koji mu kažu: „sve na stranu, teško živimo, ali samo nam čuvaj Srpsku!“.

Ova dva jasno iznesena stava u samoj svojoj osnovi su identična i svode se na sljedeće: na prvom mjestu je Republika Srpska a njeni građani, njeni ljudi su sredstvo kojim se ostvaruje cilj Republike Srpske koji je definisala politička elita. Ne građani, nego političari, jer unutar Republike Srpske nikad u njenoj istoriji nije bila pokrenuta ozbiljna debata koja bi obuhvatila ne samo političare, nego i naučnike, kulturne radnike i ostale građane koji bi željeli da diskutuju o budućnosti i ciljevima Srpske, kao i metodama za ostvarenje tih ciljeva. Dakle, postoji cilj koji definiše vlast, i to izvršna vlast, i sve je ostalo podređeno tom cilju, uključujući i same građane.

Dakle, građani Republike Srpske su sredstvo, a ne cilj. A trebalo bi da bude obrnuto: da cilj budu građani a da Republika Srpska bude sredstvo pomoću kojeg se ostvaruju ciljevi njenih građana: bolji i humaniji život, ambijent u kojem vladaju civilizacijske norme, ekonomski prosperitet, afirmacija ličnih prava i sloboda.

U tom smislu vlast smatra da je potpuno legitimno izolovati društvo od ostatka svijeta. To, kako oni vide, čak je i poželjno: svijetom vladaju zli krupni kapitalisti i masoni, svakojaka čudesa koja nam žele zlo. Potrebno se izolovati od takvoga svijeta da bi se sačuvala naša posebnost. Inače, ostatak civilizovanog svijeta društva koja se tako ponašaju posmatraju ili kao sektaška ili kao varvarska.

Za vlast je ovakav sistem sjajan jer nije potrebno činiti bilo šta sem verbalnog zaklinjanja u Republiku Srpsku. Svaki problem u društvu objašnjava se zavjerom Sarajeva ili stranaca. Svaki propust vlasti se tako legitimiše kao napad spoljneg faktora. I ako ukažete na neki problem, neku grešku vlasti-vi se automatski svrstavate na stranu onih koji žele zlo Republici Srpskoj.

Ista bazična osnova karakterisala je prije i Istočnu Njemačku, kao što danas odlikuje turski dio Kipra. Fundamenti ovakvog mehanizma nisu drugačiji niti u Sjevernoj Koreji. Izvršna vlast je oličenje države, a država je sve. Država je cilj. Građani su podanici svoje države i ukoliko se protive onome što izvršna vlast smatra važnim-to predstavlja otvoreni čin izdaje. To je razlog zašto se i u samoj Srpskoj tako lako ljudi etiketiraju kao izdajnici-svako drugačije mišljenje od onoga što je zvanična politika vlasti predstavlja se prvo kao otpadništvo, a potom kao izdaja. U nedemokratskom i institutucionalno neuređenom društvu poput našeg, gdje su mediji apsolutno zavisni od politike i gdje su ostali vidovi vlasti (sudska i zakonodavna) podređeni izvršnoj-pojedinac nema mogućnost izbora koji ga ne bi egzistencijalno ugrozio: svaka kritika vlasti, prije ili poslije ga dovodi u poziciju nacionalnog izdajnika.

Naravno da je opisani obrazac takoreći školska definicija totalitarne države. U njoj nema slobodnih građana, već su tu podanici. Nosilac suvereniteta nije građanin, čovjek, nego jedna apstraktna kategorija-„narod“. A jedino vlast može da tumači šta je volja tog vrhovnog i neuhvatljivog suverena, prosto zato što je ona dobila izbore pri čemu niko ne analizira koliko ljudi je izašlo i glasalo a koliko nije i kakvim se sve sredstvima partije služe da bi glasove i dobile. Prema tome, formalni suveren je „narod“ a praktični-izvršna vlast, odnosno najjača partija, odnosno njeno rukovodstvo i finansijski krugovi koji su bliski tom rukovodstvu.

Ova matrica Srpsku približava Istočnoj Njemačkoj i Sjevernom Kipru. Ne isprazna politikantska priča iz Sarajeva gdje stvari u osnovi nisu nimalo drugačije nego u Srpskoj. Međutim, u cijeloj toj `jednačini` postoji jedan bitan problem, a on je sljedeći: Srbi, ipak, nisu divljaci. Naime, kakvi god da su naši zapadni Srbi i koliko god da su nacionalno osvješćeni i spremni za velike žrtve, oni ipak neće vječno biti puka sredstva u rukama političke elite. U dvadeset i prvom vijeku, u vrijeme kad je internet osvojio mlade ljude, kad su informacije dostupne svima-teško je graditi sistem zasnovan na epskim mitovima i apstraktnim kategorijama. Ljudi žele i materijalni prosperitet, ne samo praznu priču. I nije neprijatelj naše vlasti neki politički sajt koji govori loše o Srpskoj i njenoj vlasti, problem su one kategorije „zanimljvosti“, „tehnologija“ i „životni stil“: mladima je politika dosadna ali prate šta se u svijetu dešava, kako žive drugi mladi ljudi. Taj komunikacioni kanal je razlog zašto je propala i svjetska nuklearna super-sila Sovjetski savez: mladi Sovjeti su u jednom trenutku odlučili da su im draže farmerke od svjetske revolucije i emancipacije radničke klase. Jednostavno, izabrali su koka-kolu.

I koliko god se naša intelektualna elita sa Fakulteta političkih nauka u Banjoj Luci trudila da našim građanima objasni svu štetnost koka-kole u zdravstvenom i ideološkom smislu-mladi ipak više vole koka-kolu od Dodika i umnih profesora. Svakodnevni život gazi pred sobom sve ideologije i apstraktne mitove. Nije opasnost po aktuelnu vlast opozicija koja ima identičan program poput same vlasti, nego je pravi problem novi model Mac kompjutera.

Zato se vlast svih ovih godina trudila da dobije tu ideološko-vrijednosnu bitku: svi mogući mediji i intelektualci bili su angažovani na zadatku da građane Srpske ubjede da ne samo da je dobra Istočna Njemačka kao država, već da je potrebno poprimiti i taj mentalitet, te vrijednosti. Dakle, da je zapadna kultura zapravo propaganda a da je zapadni način života-bolest. Sam Zapad, naravno, predstavljen je kao naš arhe-neprijatelj i izvor sveg ovozemaljskog zla. Da su građani Srpske to prihvatili-vlast bi odnijela definitivnu pobjedu. Srpska bi postala Njemačka. Ona Istočna. Ili ne daj bože jedna prije ove istočne.

Međutim, problem sa Srbima je taj što oni vole da srbuju i mogu mnogo da trpe, pogotovo kad se plaše vlasti, ali ipak najviše vole lični komoditet. Mladi nisu nikakav izuzetak, naprotiv. Koliko god emotivno i politički voljeli Sjevernu Koreju, Kinu ili bilo koju istočnu državu-naši mladi gledaju američke filmove, a od strane slušaju zapadnu muziku.

Tako da je ta vrijednosna bitka već odavno odlučena.

Sve ostalo je tehnika. Nažalost po našu elitu, biće Srpske nikad neće biti sjevernokiparsko.

Sloba je mislio drugačije, mislio je da je moguće napraviti od Srba neke nove spartance koje će njihov novi Leonida voditi kroz vodu i vatru uprkos svakom iskušenju.

Naše aktuelne vođe mogle bi ponešto da nauče iz sudbine Slobeonide.