Zaustavite bezumno paljenje zgrada, guranje auta u rijeku, lupanje prozora i galamu.
Zaustavite opasne i nepromišljenje izjave.
Zaustavite izvještavanje o ludilu u svim oblicima, svim oblicima izvještavanja.
Zaustavite ogorčenje, bijes i mržnju.
Zaustavite brigu da ovo sve ode dođavola.
Zaustavite razočarenje u ono što vas okružuje i želju da se sutra probudite negdje drugo.

Samo na trenutak stanite. Svi.

Došli smo do tačke gdje više niko ne može da pobijedi. Nijedna partija, nijedna osoba koja je polupala ili zapalila nešto, ili samo izašla na ulicu. Ili ostala kod kuće da „revoluciju gleda na TV-u“. Ili odlučila da ne čita novine i ne uključuje TV. U Republici Srpskoj, ni u BiH danas, ovako, ovim putem i ovim metodama, niko ne može da pobijedi.

Da, demonstranti su do sad uspjeli da obore neke vlade. Je li to ispunjenje ciljeva? Da li se njihovi ciljevi odnose na to da odu jedni, a dođu drugi? Šta su zahtjevi? Da nam bude bolje? Institucije se ne pale „da nam bude bolje“. Ne izlazi se ni mirno na proteste da nam bude bolje. Buni se protiv svega što nam smeta, na način na koji je uređeno da se bunimo. A uređeno je mnogo šta. Ne trpi se „izdrndavanje“ šalterskih radnika, zahtjevi za mito na mikro nivou, sitne nepravde u školi, na poslu, u društvu.. a onda izlazi na ulicu i pali zgrada arhiva. Ne ćuti se učiteljici koja se ulizuje djeci nekih „bitnih“ ljudi, a maltretira drugu djecu. Profesorima se ne daje novac u koverti za šest na ispitu. Ne sliježe se ramenima na konkurse za posao na kojim se posao ne dobija s vrha liste kandidata. Ne puštaju se poslovi na namještenim tenderima. Ne plaća se reket od tužnog „plusa“ koji zaradite ulažući dušu u kafanu koju ste otvorili. Sve je to duga lista propuštenih prilika da promijenimo stvari nabolje prije nego što odlučimo polupati zgrade koje smo sami platili.

Da, neki će političari zaraditi više ili manje predizbornih poena u centrifugalnom ludilu u kojem se vrtimo. Šta ćemo mi svi stvarno imati od toga? Pitanje je i šta će oni imati od toga. U zemlji u kojoj je para „s gomile“ sve manje – i za „ugrađivanje“ i za ulaganje u nekakvu zdravu budućnost – vrlo brzo nikom s imalo mozga neće biti zanimljivo da vlada. A to je zemlja koja ima od čega i kako da napravi pare i da ih napravi puno, ali to podrazumijeva da neko radi na tome – u svom ličnom (što je prirodno i neizbježno), ali i u širem društvenom interesu. Neko će dobiti ove izbore, ali će svi dobiti zabrinjavajući broj razočaranih birača, očajnih ljudi, koji će (jer su tako naučeni) ćutati na nepravde i nevolje dok ih masovna histerija ne izvuče na ulicu s poderanom potkošuljom omotanom oko štapa i litrom benzina.

Da, nekim će medijima porasti čitanost, slušanost i gledanost, ali kako će novinari koji su raspalili mržnju i netrpeljivost ili propustili da je gase spavati sljedećih deset, dvadeset, pedeset godina? Kako će se emitovati program i štampati novine ako dođe do paljenja antena i štamparija? Kako će novinari dobiti plate ako se ovaj put ne pojavi nikakva strana interesna grupa koja želi da prolije neke milione po beznadežnom javnom prostoru ove zemlje?

Sve vrijeme se bavimo formom, okvirom. Šta je sa sadržajem? Šta je sa zahtjevima, s konkretnim izazovima i problemima i njihovim rješenjima? Zašto niko ne postavi neko konkretno pitanje u vezi s ovom cijelom histerijom? U nekoj mjeri mogu da razumijem vlasnike i ljude koji upravljaju medijima. Nasilje se danas prodaje bolje i od seksa, a još nije ni zabranjeno. Ali nema opravdanja za novinare koji se iskreno, s najboljim namjerama nisu potrudili da izvuku konkretne razloge bilo kojeg od ovih protestai potraže stvarna i realna rješenja na adresama onih koji su odgovorni i onih koji imaju ideje kako da riješe neka pitanja. Zašto nismo vidjeli nijedan prilog koji se bavi suštinom protesta bez ijednog kadra divljaštva?

Razumijem i političare koji su navikli da se zbog svojih ličnih interesa u svakom momentu svim sredstvima i na sve načine bore za svaki glas. Ali, šta ako svi podivljaju i širom otvorimo Pandorinu kutiju, počnemo ponovo da pucamo jedni na druge – ovaj put žmireći, iz čistog bijesa prema svemu? Šta? Spakovaće kofere i pobjeći na rezervne položaje na Karibima, Baliju, Djevičanskim ostrvima? Je li to ideja?

Teorijama zavjere su skloni inteligentni ljudi – imam jednog druga koji me uvijek tješi ovom rečenicom. To bi nekako značilo da smo mi jedan vrlo inteligentan narod (i narodi). Vrlo je izvjesno da su protesti, demonstracije i cijeli haos negdje izrežirani. „Izvana“, iznutra, sa strane... Svejedno je. Ali, ako to sve znamo, šta radimo? Jesmo li toliko glupi da ne možemo da promislimo bar tri koraka unaprijed i shvatimo da će nam se svaki emotivan i histeričan potez razbiti o glavu, kako se nama i onim prije nas vijekovima razbijalo o glavu u ovom dijelu svijeta? Inteligencija ne znači nužno pamet. Ali može da pomogne.

Gdje su ti ljudi koji neće da pale zgrade i auta, koji neće pobjedu na izborima zbog ličnih interesa, koji nisu ogorčeni i otrovani, koji sve ovo gledaju i nije im svejedno, koji žele da mijenjaju stvari nabolje, mogu da ih mijenjaju i vjeruju u to? Ja garantujem da ih ima, da ih je ovaj izbezumljeni komad planete pun. Ti ljudi mogu da natjeraju političare koji su sada na vlasti i one koji će biti da rade za sve nas. Ti ljudi mogu da urazume izgubljene ljude koji su palili institucije. Ti ljudi mogu da probude one što im je svejedno ili se plaše. Ti ljudi mogu sve. I moraju da počnu vjerovati u to.

Imam molbu za sve vas koji ste na bilo koji način proteklih dana dali doprinos haosu koji proizvodimo – učestvujući u njemu direktno, potiću ći ga, izvještavajući o njemu, posmatrajući ga, ignorišući ga.

Demonstranti – vi koji ste divljali na ulicama ili mirno protestovali – vratite se kući, skuhajte kafu ili čaj, uzmite papir i olovku i napišite konkretne stvari za koje želite da se promijene. Ako imate ideju, napišite i prijedlog rješenja. Ako uspijete da sastavite realnu i konkretnu listu, uputite se na adrese gdje to treba da se riješi ili se vratite na ulicu i tražite rješenje vaših problema. Kampujte na ulici, šetajte, stanite u mjestu. I budite istrajni u tome ako vrijedi. Ali nemojte da se bijete s policijom koja živi u istoj zemlji, ima istu, nešto manju ili veću platu od vas; ima djecu istih godina ili godinu manje ili više od vaših; ima manje ili više bolesne roditelje od vaših... Nemojte da vrijeđate političare i gađate ih jajima, trulim paradajzom ili kamenjem. Na taj način vrijeđate sve ljude koji su glasali za njih. Nemojte da palite institucije – te zgrade su izgrađene vašim ili novcem vaših deda i baka, a ono što se u njima dešava i treba da se dešava u budućnosti postoji da obezbijedi bolji život.

Političari – vi koji ste na vlasti ili toliko silno želite da budete – prestanite da razgarate vatru. Kad se ugasi, iza nje će ostati samo pepeo u kojem nema ništa osim – pepela. Prestanite da podržavate demonstracije ili ih osuđujete. Oni koji protestuju protiv vaših protivnika, sutra će protestovati protiv vas. Oni koji danas protestuju protiv vas, sutra bi mogli da vam pomognu da vladate. Ne muljajte ljude da kriza iz Federacije ne može da se prelije u Republiku Srpsku – šta ćete ako se to desi? Ne tražite ostavku vlasti u Republici Srpskoj zbog protesta u Federaciji. Upitajte za konkretne zahtjeve, identifikujte probleme i pokušajte da ih riješite. Otvorite karte. Izađite pred ljude i među ljude i pozovite ih da prestanu, recite im da će stvari biti bolje i učinite da budu. Prestanite da paničite, pravite krizne štabove i smišljate način kako da od dima ove vatre ljudi vide još manje nego inače. Jer dim će se razići i poslije njega ponovo će se vidjeti jasno. Pokušajte samo za trenutak da mislite o ljudima – njima dugujete dosta toga što imate u životu i jedino oni mogu da vam obezbijede da budete tu gdje jeste ili dođete tamo gdje želite. Prestanite da smišljate kako ćete ih namagarčiti. Uradite nešto za njih. Zaboravite na izbore na trenutak i pomislite na ljude. Hrabro je i rizično, ali može biti da će baš oni koji prvi odustanu od provjerenih predizbornih recepata obezbijediti nedodirljivu poziciju u nekom novom, boljem vremenu.

Novinari – vi koji ste samo izvještavali o stvarnosti kojoj svjedočite, vi koji ste pokušali da je razumijete i analizirate, vi koji ste sve uradili da u nevrijeme prodate što više novina i oglasnog prostora, zakujete što više gledalaca i slušalaca za svoj program – prestanite da tretirate haos i bezumlje kao nešto što se dešava u drugoj galaksiji i potrudite se da razumijete da je u vašim riječima, fotografijama i snimcima sudbina ovog prostora. Na sljedećem redakcijskom sastanku odvojite 10 minuta za razgovor s kolegama o vašoj ulozi u društvu. Vaša misija nije da kopirate stvarnost i plasirate je. Vaša uloga je da mijenjate stvarnost nabolje istinom. A vaša je moć da postavljate dnevni red. I, ne, to ne znači da ignorišete haos. To znači da ga raspakujete, da pronađete istinu, da identifikujete suštinu i natjerate one koji su za to odgovorni da ponude rješenja. Upravo vi, koji radite za plate kojim niste zadovoljni s radnim vremenom koje nema granice, koje tretiraju kao najgori šljam, vaše riječi, fotografije i snimci mogu da počnu i rat i neku bolju eru.

Posmatrači – nijemi, glasni, analitičari, satiričari, komičari – sve je ovo vreo materijal za društvene mreže, mudrovanje po kafanama, ubijanje tišine prilikom susreta s komšijama. Ali, ovo nije strip. I u svojoj suštini nije ni smiješno, ni zabavno, ni za ubijanje vremena. Ovo se dešava nama. I dešava se oko nas. Upotrijebite svoj bistri um, svoju energiju, svoju dovitljivost i svoje interesovanje da smislite rješenja, ne samo da se sprdate ili zgrožavate nad onim što nam se dešava zavaljeni u svoje manje ili više udobne i bezbjedne živote.

Vi što ignorišete, vaše ignorisanje neće umanjiti ni obim, ni značaj haosa i bezumlja, ali vaša pažnja može da promijeni mnogo. Ovo nije pitanje „kako možete da živite dobro ako je ljudima oko vas loše“. Ovo je upozorenje: budite sigurni, neće vas promašiti.

Ovo sve zvuči kao utopija i nezreo pogled na prezrele stvari. Ali zaboravljamo jednu vrlo važnu istinu – ljudi nisu stoka. Ljudi mogu čuda. A čuda mogu biti i dobra. Za sve nas. Ljudi imaju moć da naprave situaciju u kojoj svi pobjeđuju. Bez namjere da reklamiram projekat, pogledajte nakon ovog teksta samo jedan video „People are awsome“. Zažmirite poslije toga i vratite se na kadar ulične tuče i zgrada koje gore. Možda i na kadar kuća koje su gorjele prije samo 20 godina.

Oni koji su ikad pročitali ili čuli bilo koji od mojih komentara na bilo kakvo društveno zbivanje, teško će moći da povjeruju da ja ovo pišem. Teško će moći da povjeruju da je jedina prilika u kojoj nešto objavljujem na temu protesta, prilika u kojoj nisam popljuvala sve one koji su izašli na ulice bez ideje šta će tamo da traže, ismijala sve izjave koje vrijeđaju zdrav razum, obrušila se na one koji to sve iz udobnosti svojih dnevnih boravaka mirno posmatraju i ne rade ništa. Ako ništa drugo, možda je upravo ova okolnost signal da nešto ovdje gadno nije u redu i da je trenutak da stanemo. Bar na trenutak.