Svjedoci smo da se u Srbiji duže od godinu dana neprestano priča o reformama. O njima govore vlast i opozicija, zbog njih se međusobno optužuju i sami članovi vlade. Naravno, jasno je da je ogromna većina tih priča zapravo samo frazeologija. No, ipak, ostaje činjenica da se o reformama priča, kao i da je većina ljudi svjesna da se nešto u društvu i državi mora mjenjati. Trenutno ne postoji konsenzus oko toga kako i šta reformisati, ali svijest da ovako više ne može je nesporna.

S druge strane, u Republici Srpskoj ni danas niti u prošlosti nismo imali reforme kao ozbiljnu temu na dnevnom redu. Prosto, reforme nisu dio političkog diskursa u Republici Srpskoj a kamoli da se nešto čini na njihovoj implementaciji. Vlast u Srpskoj apsolutno ne smatra da su ozbiljne i korjenite reforme u ekonomiji, administraciji i sistemima osiguranja potrebne. Opozicija kritikuje vlast, ponekad neko nešto i kaže da bi reforme bile potrebne, ali niti opozicija ne samo da ne nudi konkretan reformski program nego i sama ne nameće teme suštinskih promjena: ona se bazira na kritici vlasti i stiče se utisak da ona nema problem sa programom vlade već sa načinom realizacije tog programa.

Dakle, opozicija svojim djelovanjem šalje poruku da prihvata program vlade, da nema primjedbe na način kako su stvari u ekonomiji i administraciji zasnovane, već se jedino ne slaže sa time kako aktuelna vlast sprovodi taj program.

Tako imamo situaciju da niko u političkom establišmentu Republike Srpske ne smatra da nešto u samom „hardveru“ treba da se mjenja. Stranke nisu spremne za suštinske promjene i sve se svodi na pitanje konkretnih personalnih rješenja u izvršnoj vlasti. Građani su to prepoznali jer, realno, nije teško prepoznati da su svi zapravo za isto. Baš je to osnovni problem opozicije jer je sama sebi skučila prostor za političko djelovanje time što građane dovodi pred dilemu „da li će ovi ili oni da rade bolje-isto?“. Odnosno, ko će bolje da radi istu stvar pri čemu su političari i iz vlasti i iz opozicije već imali priliku da vode izvršnu vlast i tu su se svi pokazali kako su se pokazali.

Izostanak čak i reformske retorike, da o konkretnim djelima uopšte ne pričamo, najilustrativnije pokazuje koliko je naša svijest zacementirana u ovom stanju očaja i apatije. Mi, jednostavno rečeno, više uopšte ne vjerujemo da je moguće nešto drugačije i bolje od ovoga. Naš mentalni sklop je okoštao, naše ideje su presušile, mi jedino prebitavamo i životarimo čekajući da dođe dan konačne propasti, uvjereni da ništa ne možemo da učinimo da se spasemo.

Zbog svega toga, zbog izostanka ozbiljnog reformskog programa, izbori 2014 nisu od nikakve posebne važnosti i ljudi to osjećaju. Sve se svodi na promjenu jedne partije, odnosno da budemo precizni-jednog čovjeka. Već je sada jasno da će se sve predizborne teme svoditi na to. Konkretnih razvojnih programa i koncepcija neće biti niti u ovoj kampanji.

Nažalost, to će za posljedicu imati to da će poslije izbora glavnu riječ kad je funkcionisanje sistema ponovo imati MMF i druge finansijske institucije koje finansiraju našu ruiniranu državu. Od njihovih zahtjeva zavisiće sve promjene i bitne odluke u narednom periodu. U prevodu, i dalje ćemo biti polukolonijalna kvazi-država u kojoj smo svi zajedno objekti i žrtve sopstvene nesposobnosti da preuzmemo odgovornost za svoju sudbinu.