Boris Tadić objedinjuje u sebi sve osobine savremenog srpskog političara: ne umije da radi bilo šta što nema veze s politikom, sujetan je do koske, neinteligentan je i ne snalazi se u vremenu i prostoru bez pomoći PR savjetnika i saradnika službe.

Odlučio je da se ponovo politički aktivira. Učinio je to na najgluplji mogući način: izašao je iz stranke čiji je dugogodišnji predsjednik bio samo zato što je bio nestrpljiv i što njegova sujeta nije mogla podnijeti da je jednom bio preglasan. Kad je politička koncepcija u pitanju, tu nije moglo doći do neslaganja sa Đilasom jer niti Tadić niti Đilas nemaju uopšte političku koncepciju: sve se svodi na marketing, PR, marketing i populizam i demagogiju. Boris Tadić će ostati upamćen kao predsjednik Srbije u dva mandata koji apsolutno ništa nije uradio. Uostalom, neka neko nabroji bar jednu konkretnu stvar koju je on inicirao i završio a koja će ostati upamćena deset godina nakon završetka predsjedničkog mandata.

Da je bio pametan Tadić je mogao pričekati dva mjeseca da Đilas „pukne“ na izborima i lagano se vrati na čelo stranke. Ali, nije bio pametan. Neko mu je rekao da uradi to što je uradio kako bi oslabio DS pred izbore. On je to i prihvatio čime je pokazao ne da nije državnik nego da nije politički pametniji od prosječnog predsjednika savjeta mjesne zajednice u Malom Mokrom Lugu. To je, naravno, posebna sramota za Srbiju jer je u dva mandata birala takvog čovjeka za predsjednika. Ali, nije se birao predsjednik, biralo se između strahova i lijepog i ne tako lijepog čovjeka. Srpski izbor.

U razvijenim državama bivši predsjednik je institucija i poslije prestanka mandata. U SAD i dalje Džimi Kartera oslovljavaju sa „gospodine predsjedniče“ iako mu je mandat prestao prije 33 godine. To zato jer se bivši predsjednici u tim državama više ne bave dnevnom politikom nakon isteka predsjedničkog mandata. Logično, predsjednička funkcija je najviša u jednoj državi i besmisleno je poslije nje baviti se bilo čim što je manje od toga. Bivši predsjednik ima protokolarne u savjetodavne funkcije, on je dužan da se brine o integritetu funkcije koju je nekad nosio jer tako pokazuje da se s pažnjom odnosi i prema integritetu države čiji je predsjednik bio.

Kod nas to uopšte nije slučaj, pa će se Boris Tadić ili Dragan Čavić i poslije isteka predsjedničkog mandata vratiti u baruštinu dnevne politike zato što nisu sposobni da bilo šta drugo rade. Objektivno, da li biste dali tri ovce da ih čuva Boris Tadić? Kakve on to reference ima u svom životu? Za šta je stručan? Da li ste nekad, BILO KADA, čuli nešto zaista pametno od njega, nešto što zaslužuje da uđe u neku knjigu? Da, takvog čovjeka je Srbija birala dva puta za predsjednika.

I sad takav čovjek misli da njegovo vrijeme još uvijek nije prošlo. Žalosno. Zaista je tužno gledati nekad moćnog predsjednika kako se bruka posljednjih dana znajući da će pravo brukanje tek da uslijedi. I nije uopšte problem u tome što on sramoti i bruka sebe i svoju porodicu već se radi o tome što on bruka zemlju koju je nekad vodio. Na kraju je dočekao da je jedino što ga karakteriše epitet „bivši“. Bivši predsjednik države. Bivši predsjednik stranke. Bivši počasni predsjednik stranke. Bivši moćnik koji je sve odlučivao u zemlji. Bivši profesor. Bivši karakter.

Učite, djeco, da ne biste ušli u srpsku politiku i ne daj bože nekad postali Boris Tadić.