Moje srce je s godinama formiralo podebelu opnu kroz koju ružne, tužne vijesti i svakakve nepravde koje se dešavaju na dnevnoj bazi, teško prolaze. Nagon za samoodržanjem, ili za očuvanjem zdrave pameti, kako god, tako je. Ipak, imam jednu slabost - do očaja me dovode vijesti u kojima su akteri djeca.

To ti niko ne kaže, kad postaneš roditelj, više ne možeš (fizički i psihički) da podneseš ružne vijesti čiji su akteri djeca. Od jutrošnje, u kojoj je beba stara 24 sata ostavljena da se smrzne u haustoru neke zgrade u Lukavcu, sve me boli. Svako ko je ikada držao bebu u naručju zna da nevinijeg i osjetljivijeg bića nema u ovom Univerzumu. Pa kako onda neko može da im, pa makar i nehotice naudi? Ali, nije poenta ovog teksta da sudi toj, kako-god-okreneš jadnoj ženi koja je svoje, još od njene utrobe toplo novorođenče, ostavila na betonu da je neko nađe.

Koliko parova ili pojedinaca znate koji se muče da postanu roditelji? Koliko ih je puno ljubavi, a nemaju mogućnost da imaju svoju djecu? Znate li koliko je teško u Bosni i Hercegovini usvojiti dijete? Gotovo nemoguće, jer zakon je zakon, a ljubav je ljubav. U Republici Srpskoj zakon predviđa da ukoliko su biološki roditelji djeteta živi, imaju radnu sposobnost i nije im oduzeto roditeljsko pravo, moraju dati pismenu saglasnost za usvojenje djeteta do pet godina starosti.

Vjerovali ili ne, čini se da postoje roditelji koji su svoje dijete ostavili, ali ne daju saglasnost za usvojenje koje je ujedno i najkvalitetniji oblik zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja, moguć jedino do uzrasta djeteta od pet godina. Ukoliko roditelji nisu živi, ukoliko im je oduzeto roditeljsko pravo, ukoliko nemaju radnu sposobnost, ili ako je adresa prebivališta nepoznata duže od godinu dana, pismena saglasnost za usvojenje nije potrebna.

Dok se stotine parova muči da postanu roditelji, samo u banjalučkom Domu za nezbrinutu djecu „Rada Vranješevć“ boravi 64 djece, od kojih su troje bebe. Samo dvoje djece usvojeno je prošle godine i kosmička nepravda je malo ispravljena jer su dobili najvažniju šansu u životu, da ih neko voli i da brine o njima. Tuga je to. Evo opet me sve boli. Hoće li na dnevni red naše politikom-opterećene stvarnosti ikada doći pravi život?