Svaka država, republika, entitet ili kakva god organizacija sa prerogativima koje sa sobom nosi neka vlast mora da ima unutrašnji legitimitet kako bi opstala. Spoljni, međunarodni, takođe je veoma važan ali nije presudan. Međutim, ako nema tog unutrašnjeg legitimiteta, ako građani ne vjeruju u državu u kojoj žive-onda je njen raspad na pomolu. Takva država prosto nema perspektivu, nema ono vezivno tkivo koje je drži na okupu i nikakvi spoljni faktori je ne mogu održati dugoročno. Vještačko disanje nije dovoljno za dugotrajan, zdrav život.

Često od političara u Republici Srpskoj čujemo da Bosna i Hercegovina nema taj unutrašnji legitimitet. Da građani u BiH nemaju saglasnu viziju kako država treba da izgleda. Preciznije rečeno, da ne postoji saglasnost među samim građanima oko bilo kojeg ozbiljnog pitanja koje je važno za normalno funkcionisanje države. Političari iz Srpske, stoga, izvlače zaključak kako je BiH neodrživa i kako je pitanje vremena kad će da se raspadne sama od sebe.

Ovakvo razmišljanje ima svoju unutrašnju logiku kojoj je teško nešto prigovoriti. Zaista, BiH nema unutrašnji legitmitet, ne postoji nekakvo elementarno saglasje kako država treba da funkcioniše. O tome se, uostalom, godinama već piše i raspravlja. Međutim, sad je jedna druga tema zanimljiva. Naime, može li se sa sigurnošću tvrditi da sama Republika Srpska ima unutrašnji legitimitet? Da li smo mi baš sigurni da ljudi u Srpskoj toliko vjeruju u nju da je smatraju vječnom, nedodirljivom i vrijednom pregalaštva?

Naime, vlasti u Srpskoj od njenog nastanka naovamo činile su jednu ozbiljnu grešku. One su poistovjećivale sebe sa Republikom Srpskom. Tako je ratni i poratni SDS tvrdio da je ta stranka ne samo stvaralac RS i garant njenog opstanka, nego takoreći da je SDS isto što i Republika Srpska, i obrnuto. Takva potpuno besmislena logika imala je skupe posljedice po RS i njene građane jer su svi grijesi SDS-a fakturisani ne samo toj stranci nego i čitavoj Republici Srpskoj koja je godinama trpila ekonomski, socijalno i politički zbog SDS-a.

Istu grešku napravio je i SNSD, odnosno njegov lider. Već godinama se sistemski gradi jedna sumanuta paralela Dodik=Republika Srpska čiji je cilj da se građanima Srpske predstavi da je svaka kritika Milorada Dodika zapravo udar na Republiku Srpsku. Dodik se predstavlja kao monarh u srednjovjekovnom smislu te riječi, on postaje personifikacija naroda i Srpske na način svojstven Luju XIV-„Država, to sam ja“. To ne samo da je besmisleno i štetno, jedini efekat takve zamjene teza jeste da Republika Srpska i svi njeni građani zapravo služe kao zaštita Dodiku. Odnosno, svi smo mi u funkciji zaštite jednog političara jer on uvijek može potegnuti argument da je svaki politički obračun sa njim zapravo obračun sa samom Srpskom, te oko te manipulativne teze formirati front u funkciji njegove lične zaštite. Kako to praktično izgleda možemo da posmatramo ovih dana kroz formiranje famoznog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka: u pitanju je organ koji nema nikakve veze sa Narodnom skupštinom ili Ustavom Republike Srpske koga, k`o biva, treba da štiti. Formira se na isključivi zahtjev predsjednika Republike a njegove nadležnosti su identične nadležnostima tajne policije čije osnivanje, rad i kontrola su u demokratskim, pravnim državama strogo kontrolisane od strane parlamenta kako bi se spriječile brojne moguće nepravilnosti i nezakonitosti.

No, ovdje se vješto plasirala pomenuta manipulacija: jedan čovjek, jedna partija, jedan narod, jedna republika. Taj čovjek, lider, vođe, personifikuje sve ostale kategorije i stoga ima pravo da svim sredstvima koja smatra opravdanima čuva svoj interes, jer je njegov interes i interes ostalih kategorija. U tom smislu sve mu je dozvoljeno, „jer narodu je sve dozvoljeno“. To je stara varka svih diktatora koji manipulišu demokratijom kako bi zaveli lične režime a sve pod krinkom „zaštite naroda“. Dakle, ne suočavamo se sa bilo čim novim ali baš zato što znamo kud takvi procesi vode moramo biti veoma zabrinuti.

Tu sad dolazimo do suštine problema: nije sporno da neko vrijeme takav način vođenja politike i države daje rezultate. Ljudi često svašta prihvataju. No, u kriznim situacijama stepen podrške i povjerenja znatno opada. Suočeni sa teškom ekonomskom situacijom i potpunim izostankom svake perspektive, građani počinju da se okreću od vlasti. I ukoliko više ta vlast insistira da jedino ona može da očuva Srpsku, odnosno „da je ona Srpska“, građani vremenom počinju da se „hlade“ i od same Republike Srpske. Uostalom, priznajmo sebi, koliko smo čuli ljudi u zadnjih šest mjeseci koji kažu „izem ti ovakvu Republiku Srpsku“. I to ne govore razni nevladinići ili ljudi koje vlast voli da okarakteriše kao „strane plaćenike“, nego najčešće borci koji su ratovali za Srpsku a čija djeca danas ne mogu da nađu posao i trunu dok ne zasnivaju porodice i ne osamostaljuju se.

Tako se desilo da najgoru stvar po budućnost Republike Srpske ne rade ni oni u Sarajevu ni međunarodni faktor, već upravo vlasti Republike Srpske, od rata naovamo. Svojim bahatim ponašanjem, tajkunizacijom i svakojakom kriminalizacijom društva, nametanjem primitivnih obrazaca ponašanja, korumpiranjem sistema i turbo-folk predstavama kao izrazom patriotske svijesti i tradicije-vlasti u RS su jedino učinile da se sami građani počnu gnušati jednog takvog sistema i jedne takve nakaradne organizacije. Jer, ako je za cijelo svoje vrijeme otkako postoji Republika Srpska bila nesposobna da se obračuna sa kriminalom, korupcijom i hroničnom neefikasnošću privrede, ako u njoj funkcionišu jedino veze, vezice i stranačka pripadnost-da li bilo ko normalan očekuje da takvo nešto može dugo da postoji? Da li bilo ko misli da je sa preko 80% mladih ljudi koji žele da odu odavde moguće graditi budućnost Republike Srpske? Budimo iskreni prema sebi, konačno.

Da, istina je: nije bolje niti u Federaciji kao što znamo da sa ovakvim stanjem stvari niti BiH nema smisla. Ali, konačno je vrijeme da priznamo sebi da niti ovo naše ne funkcioniše. Pred tom istinom možemo zatvoriti oči, možemo i dalje tražiti i proganjati vještice i izdajnike, ali to je suvi fakat. I sad je vrijeme da se suočimo sa tim i potražimo rješenja. Još je možda malo ostalo nade za Republiku Srpsku, a jedini koji je možemo ili do kraja uništiti ili konačno početi izgrađivati na normalan način jesmo zapravo mi sami.