Sve države bivše Jugoslavije se suočavaju sa problemom ogromne javne potrošnje koju značajnim dijelom generiše javna administracija. Istini za volju, ovo nije specifičan balkanski problem, kao što se ovaj fenomen ne susreće samo u tranzicionim državama-mnoge razvijene zapadne države takođe ne znaju šta da čine sa svojom javnom upravom i svako malo kreiraju reforme javne administracije koje često ne daju nikakav poseban efekat.

Stoga se treba odmah zapitati: da li je uopšte moguće imati kvalitetnu i jeftinu administraciju? Odgovor je potvrdan. Postoje primjeri država koje su taj problem riješile brzo i efikasno i zajedničko svim tim državama jeste da je ključna stvar za kvalitetno rješavanje ovog problema bila uvođenje elektronske uprave. Tu zaista nema potrebe otkrivati toplu vodu: tehnološke inovacije oduvijek su racionalizovale i pospješivale svaki aspekt ljudskog života, pa tako i administraciju. Već je nadaleko čuven primjer Estonije koja na svojih 1,4 miliona ljudi ima oko 140 državnih službenika: bivša socijalistička država samo je uvela e-upravu i to je bilo dovoljno da se „nerješiva“ administrativna enigma razriješi veoma brzo i jednostavno.

Prema tome, nije problem svesti broj činovnika na optimalnu mjeru, kao što nije niti problem učiniti da državni upravni aparat bude brz, jeftin i kvalitetan. Rješenja već postoje. Stoga, postavlja se pitanje: šta čekamo? Zašto i Republika Srpska nema 140 državnih službenika umjesto preko 5.000? Zbog čega u Srpskoj 28,5% zaposlenih radi u vladi i vladinim agencijama? Zbog čega je RS rekorder u tom smislu u Evropi? Zbog čega smo i rekorderi kad je u pitanju odnos plata u javnom i privatnom sektoru (plate u javnom sektoru su značajno veće nego u privatnom)? To su ključna pitanja.

Stvari su u Republici Srpskoj i cijeloj regiji postavljene naopačke. U kapitalizmu je normalno da plate u privatnom sektoru budu u prosjeku znatno više nego one u javnom sektoru. To motiviše najstručnije kadrove da idu u privatni sektor u kojem se jedino i stvara nova vrijednost i ostvaruje ekonomski i društveni napredak. Što je razvijeniji privatni sektor-to jača privreda. Što je jača privreda, to je bolji životni standard građana, to su veće penzije, veća konkurentnost nacionalne ekonomije na globalnom planu. Ako najbolji kadrovi u zemlji idu, pak, u javni sektor onda to znači da u privatnom sektoru ostaju oni koji nisu najbolji i najkonkurentniji, ekonomija počinje da slabi usljed slabijeg kvaliteta radne snage, država je prinuđena da hroničan problem budžetskog deficita neprestano „rješava“ novim zaduživanjima i povećanjem poreza na ionako slabu privrednu aktivnost. S druge strane, povećan broj zaposlenih u javnom sektoru znači da oni postaju dominantan društveni faktor usljed svoje brojnosti i relativne finansijske sigurnosti. Na taj način javna administracija postaje značajan politički faktor od kojeg zavisi donošenje bitnih odluka iz ekonomske politike. Prirodno, politička nomenklatura izlazi u susret javnoj administraciji, daju joj se privilegije jer se tako dobijaju izbori i niko ne mari što je to dugoročno neodrživo i vodi u stanje kolapsa sa nepredvidivim posljedicama.

• Republika Srpska poslodavac za 74 hiljade radnika; U privatnom sektoru najviše zaposlenih u trgovini

Republika Srpska danas je upravo u takvoj fazi. Nažalost, teško da će doći do poboljšanja u narednom periodu. Aktuelna vlast ne smije zakoračiti u reforme u izbornoj godini. S druge strane, ukoliko opozicija dođe na vlast poslije izbora treba znati da će ona zaposliti svoje partijske aktiviste čiji je osnovni motiv za političku aktivnost zaposlenje u javnom sektoru, a što će dodatno opteretiti realni sektor i oslabiti nacionalnu ekonomiju.

Jedini način da se primjeni „estonski model“ javne administracije jeste destimulisanje rada u javnom sektoru. To praktično znači da se mora donijeti zakon koji će ograničiti plate zaposlenih u javnom sektoru na 60% od plate u privatnom sektoru, za slične poslove i za istu stručnu spremu. Istina je da je ovo prilično grub potez ali je činjenica da ne postoji drugačiji način da se razriješi Gordijev čvor kad je birokratija kod nas u pitanju. Ključni momenat je upravo taj da se destimulišu oni najbolji da rade u javnom sektoru, da pređu u privatni i da se konačno kvalitet počne okupljati oko kreativnih ekonomskih djelatnosti, a ne u javnom sektoru koji ne stvara ništa. Riječ je jednostavno o teoriji racionalnog izbora: ako je ispred mladog i obrazovanog čovjeka danas izbor da radi u javnom sektoru ili u privatnoj firmi on će odmah izabrati ovo prvo, čak i da je plata nešto niža (a znamo da nije). To je potpuno logičan izbor jer većina ljudi želi da živi što lagodnije uz što manji utrošak energije. Da bi se stvari promjenila onda jednostavno morate da destimulišete rad u javnom sektoru značajno nižim platama, slabijom mogućnošću napretka i čitavim nizom dodatnih „otežavajućih okolnosti“ koje odvraćaju ljude da se zaposle u javnom sektoru.

Takav obrt situacije značio bi da oni najsposobniji dobijaju šansu da zarade što više novca a to je uvijek najbolji mogući pokretač za ljude. Više ljudi u privatnom sektoru, manje u javnom takođe bi imalo za posljedicu smanjenje poreskog opterećenja privrede što bi podiglo stepen profita i dodatno stimulisalo preduzetnički ambijent. Takođe, kad imate manje činovnika, manje procedura i manje dozvola postoji i manji prostor za korupciju unutar javnog sektora a što svakako trenutno jeste jedan od gorućih problema.

Recept je, prema tome, jasan. On će biti upotrebljen, pitanje je jedino da li ćemo čekati da se prvo desi kolaps a valjda je svima jasno da ćemo baš to čekati.