Možda ste se nekad zapitali kako je moguće da mnogi Srbi, da ne kažem ogromna većina, mogu istovremeno da se zalažu za više stvari koje su međusobno potpuno kontradiktorne i isključive. E pa, mogu. To je posebna vještina i ona se uči preko medija, strpljivo i temeljito. Glavni promoteri takve matrice jesu javne ličnosti kojima establišment i mediji daju ogroman prostor da svojim izjavama manipulišu ionako sluđenim građanima. Poslužiću se jednim konkretnim primjerom.

Dragan Bjelogrlić je prije svega nekoliko dana izjavio da Srbija ne treba da se odriče Josipa Broza Tita i njegovih partizana jer su to, kako je rekao, „istorijski pobednici“, ljudi koji su Srbiju spasili i osigurali joj kvalitetniju budućnost. U odnosnom intervjuu Bjelogrlić je pokazao da mu smetaju istorijske revizije koje umanjuju značaj komunista, te da je po opredjeljenju „iskreni levičar“.

Isti taj „iskreni levičar“ Bjelogrlić je svega dan ili dva poslije tog intervjua  izjavio da je film „Montevideo, vidimo se“, čiji je reditelj, „neka vrsta žala za građanskom Srbijom“ koju je za svojih pedeset godina „upoznao i zavoleo“. Dakle, Dragan Bjelogrlić je u par dana saopštio da je iskreni ljevičar, da mu smetaju istorijske revizije koje nastoje da umanje značaj partizana i Tita, te da on istovremeno voli i žali za građanskom Srbijom a koja je, da se podsjetimo, nestala ne tako što se princ tame iz Gospodara prstenova Sauron nešto naljutio na Srbe pa je Srbiju zaključao u dubinama Mordora već tako što su Titovi partizani likvidirali najviđenije Srbe koji su činili krem građanske elite, pa su potom bez izbora a na osnovu vojne snage Sovjetskog saveza uveli diktaturu i jednopartijski sistem u zemlju koja je potom cijelo vrijeme do 1990. godine održavana isključivo represijom državnog aparata a ne demokratskim izborima što je inače bio slučaj u građanskoj Srbiji za kojom Bjelogrlić „grozne suze roni“.

Prema tome, možemo da vidimo kako Bjelogrlić spaja nespojivo i ostaje nam da se zapitamo kako mu to ide od ruke. Prije svega, poput ostatka takozvane kulturne elite kod Srba, Bjelogrlić je ono za šta ga država plati. Srpska kultura od 1945. godine zavisi direktno od dotacija iz budžeta i njeni predstavnici praktično služe kao apologete državne vlasti i njenih ideja, koliko god iste da su često protivrječne. Tako će se desiti da „iskreni levičar“ podržava ne samo građansku prekomunističku Srbiju nego ne može da prežali što već ne snima filmove o Nemanjićima za koje ima naznaka da će država da ih finansira. Iz istog razloga većina srpskih glumaca je po padu Miloševića i dolaska DOS-a na vlast bila žestoko za evropske integracije, da bi im evroentuzijazam splasnuo nekako u isto vrijeme kad i Voji Koštunici dok je ovaj još bio premijer.

Dakle, to su motivi naše (kulturne) elite. Pare. Poruka koju ta (kulturna) elita šalje narodu jeste da čovjek treba da se drži svih mogućih principa koji daju neku kratkoročnu ličnu korist. „Budi za sve, a u datom trenutku ponajviše za ono od čega ćeš dobiti nešto od države“. Na tragu je ta logika onoj da ću glasati za tvoju partiju čim dođeš na vlast. Očigledno, makijavelistički rezoni su uhvatili korjena kod nas. Međutim, postoji tu jedan problem: ta naša „bistrina“, sposobnost „snalaženja“ i pragmatizam se, ipak, pokazuju kao elementarna tupost, priglupost i nesposobnost strateškog i ozbiljnog promišljanja što nas i dovodi do neprestanih istorijskih poraza. To zato jer je nemoguće voditi lični, pojedinačni i nacionalni život bez principa, trajnih i jasnih načela i vrijednosti. Ne možete biti baš za sve, morate imati boju i miris. Bez jasnih etičkih principa čovjeku se desi da ga pragmatičnost odvede u prašumu svakodnevnih kompromisa i „driblinga“ iz koje se više ne može izvući i u kojoj na koncu i skonča. A to baš i nije pragmatično, složićemo se.

Zato bi najbolja stvar koju bi naša „kulturna elita“ mogla da učini za svoj narod bila da se potpuno skloni i da prestaje da nas dublje uvlači u prašumu svojih jeftinih i priglupih demagoških trikova. Bjelogrlić, kao uvjereni ljevičar (što će reći, humanista), trebao bi da to uradi prvi.