Socijalistička Jugoslavija bila je neslobodna, ekonomski neefikasna i država u kojoj je pravo bilo služinče politike. To je bila država u kojoj je vladao teror partije koja je nasilnim putem, bez demokratskih izbora, došla na vlast uz pomoć strane vojne sile. To je bila država koja se prvo obračunala sa klasnim neprijateljem, odnosno građanskim staležom, tako što je ljude ili fizički likvidirala ili protjerala van zemlje. To je bila država čija se spoljna politika koristila svjetskim teroristima, pogotovo iz arapskog svijeta, kako bi glumatala nekakav faktor. To je bila država koja je vlasnicima otela njihovu imovinu koja nije vraćena ni do današnjeg dana.

Prema tome, unutrašnja i spoljna politika socijalističke Jugoslavije bile su zasnovane na zločinu. Zločinu prema svojim i zločinu prema građanima drugih država koje su terorisali zlikovci poput Gadafija ili Arafata. Ona, kao takva, logično, nije mogla da uspije. Totalitarni režimi nikad nemaju budućnost. I zato je potpuno logično što je propala nedugo nakon smrti prvog i najvećeg zločinca-Tita.

Savjet Evrope je prije nekoliko godina usvojio Rezoluciju o osudi komunističkih zločina u Evropi. Tu rezoluciju nisu usvojile niti BiH niti Srbija, prosto zato što su u tim zemljama i dalje snažne komunističko-obavještajne snage. Iz istog razloga ove zemlje su među najneslobodnijim zemljama u Evropi kad je sloboda ekonomske aktivnosti u pitanju, odnosno to je razlog ekonomskog i društvenog razaranja koje rastače ovaj prostor. Komunisti i dalje vladaju ovdje i zato nas niko civilizovan u svijetu ne želi. Posmatraju nas kao crvene varvare nesposobne da se uključe u civilizaciju.

Zato je osnovno i, prije svega, etičko pitanje problem osude zločinačkog karaktera socijalističke Jugoslavije. Potrebno je da se naše društvo suoči sa sobom i svojom prošlošću i da prizna da je ona obilovala zločinom. Kompletno komunističko rukovodstvo bivše socijalističke Jugoslavije i njenih republika mora biti naknadno politički osuđeno a njihova politika se mora jasno raskrinkati i objelodaniti kako bi se prepoznala u praksi i retorici današnjih političara i to je jedini mogući način da se riješimo toga zla. Pokradena imovina mora da se vrati vlasnicima, država mora da postane pravna a ne partijska, ekonomska aktivnost mora biti primarno u rukama građana, a ne države.

Iako i sama sklona birokratskim devijacijama, dobra stvar kod EU je što ipak insistira da države zapadnog Balkana u procesu priključenja EU moraju raščistiti sa svojom komunističkom prošlošću. Moraju se otvoriti tajni dosijeli komunističke tajne policije, moraju se javno obznaniti saradnici iste, kao što moraju da odgovaraju i svi živi zločinci koje je do sad štitila država, moraju se obeštetiti žrtve. Zbog toga je veoma bitno da EU bude posebno stroga prema ovim državama kandidatima jer su njihove obaveze previše važne da bi im se gledalo kroz prste. Očigledno, mi sami nismo uspjeli da sredimo svoje društvo i zato je neophodno da naše države neprekidno pritiska neko moćan sa strane kako bi se to konačno i desilo.