Novak Đoković je odmah nakon sjajne pobjede Damira Džumhura nad Ivanom Dodigom čestitao ovom mladom teniseru iz Bosne na velikom uspjehu. Pohvalio je njegovu igru, mladost, entuzijazam i talenat. Njegovu volju i energiju. Vjerovatno se Novak prisjetio i svojih teniskih seniorskih početaka kad je krupnim koracima počeo da grabi na svjetsku scenu. Vjerovatno mu je i zato Džumhur simpatičan, a ne samo zbog toga „što su Bosna i Srbija bile u istoj državi do prije 20 godina“ kako je Novak izjavio.

Mogli bismo mnogo više da slušamo Novaka i da učimo od njega, ne samo da neprestano po automatizmu ponavljamo „Nole, Nole!“. Novak nas je obradovao svojim velikim pobjedama i promjenio je sliku o Srbima u svijetu nabolje, onoliko koliko to jedan čovjek može da uradi, i više od toga. Pokazao je da Srbi nisu divljaci, da imaju smisao za humor, da su raspoloženi, da mogu istovremeno biti i velike patriote koje vole svoju zemlju i svoju kulturu, ali istovremeno i kosmopolite, neopterećene negativnom energijom prema bilo kome. Nole je toliko puta afirmativno govorio o Srbima, Srbiji, srpskoj kulturi ali je takođe često pozitivno govorio i o Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, cijelom Balkanu. Nikad iz njegovih usta nismo čuli bilo šta negativno o bilo kome, a opet niko za njega ne može reći da nije veliki patriota.

Stoga, zašto i mi ne bismo slijedili njegov primjer? Da li smo zaboravili da se patriotizam nikad ne pokazuje i dokazuje omalovažavanjem ili vrijeđanjem drugoga? Koliko smo to puta u zadnjih dvadeset godina čuli bilo koje zvučno ime u Republici Srpskoj da pohvali javno nekog Bošnjaka ili Hrvata za nešto? A bilo je prilika za to. Samo taj jedan mali gest bio bi dovoljan da se klima u ovoj zemlji počne mjenjati na bolje, da mržnja polako počne ustupati mjesto dobru. Šta ima bilo ko od nas od glasnih parola političara koji vrijeđaju druge ne zato što to stvarno i misle već da bi dobili još jedan mandat? Nemamo ništa sem negativne energije koja škodi jedino nama samima. Zamislite da se bilo koji naš političar ujeo za jezik kad je u negativnom kontekstu govorio o nekom narodu: pa šta mu je bilo teško da kaže „ne slažem se sa tom i tom partijom i tim i tim političarem, ali on nije prava slika naroda o kojem priča, taj sjajni dečko Damir ili Ahmet je napravio izuzetnu stvar koju poštujem“. Ne bi svi pripadnici Ahmetovog naroda oduševljeno pozdravili takav gest, ali bi mnogi to čuli i poštovali. A to je nešto.

Priznajmo sebi, izgradili smo ambijent koji nema nikakve stvarne veze s patriotizmom. Mi smo počeli da mrzimo druge, a ne volimo sebe. Nećemo daleko stići tako. Ne gradi se budućnost na mržnji, kompleksima i negacijama. Moramo postati pozitivni, afirmativni, otvoreni. Moramo više učiti od Novaka, moramo više raditi i više se odricati da bismo napravili rezultat a ne, u nedostatku istog, kriviti druge za naše neuspjehe.

Postanimo dostojni Novaka.