Vrijeme novogodišnjih i božićnih praznika redovno otkrije koliko je poslovni koncept BN radio-televizije zapravo inteligentan. Taj medij ima nesumnjivu zaradu a jedan od razloga je i taj što su ponudili svom tržištu, ciljnoj grupi ono što ona upravo i želi. Ljudi šalju ogroman broj sms poruka, pozivaju, žele i čestitaju jedni drugima praznike. Takav je naš narod, voli da se vidi, voli da se čuje. Voli svoju tradiciju na način kako je razumije i interpetira. I šta god ko mislio o tome-ljudi su zadovoljni. Da nisu, ne bi davali svoj novac na sve te poruke i pozive i ne bi, na kraju krajeva, taj medij bio najgledaniji i najslušaniji ne samo u Republici Srpskoj nego vjerovatno i u cijeloj srpskoj dijaspori.

Treba biti iskren: više je za nacionalnu koheziju i povezivanje učinila BN radio-televizija nego sve institucije kojima bi to trebao da bude posao i obaveza a koje se finansiraju iz javnog budžeta. Sticajem okolnosti pratio sam božićni program te televizije na satelitu i mogao sam se uvjeriti da se tu javljaju ljudi iz Republike Srpske, Srbije, Crne Gore i cijelog svijeta. Posebno mi je bilo zanimljivo koliko se osoba upravo iz Crne Gore javilo. Pazite, niti jedan srpski političar nije uspio da približi Crnu Goru Srbima, odnosno da poveže srpski narod u toj zemlji sa ostatkom nacionalnog korpusa koliko je to učinila BN televizija. Dakle, privatni medij. Za to vrijeme, nacionalni javni servisi RTRS i RTS, koji se finansiraju tako što svi mi imamo zakonsku obavezu da ih plaćamo (doduše, to u Srbiji više neće biti slučaj, makar u direktnom smislu, jer će se RTS ipak finansirati iz budžeta koji svejedno pune građani), apsolutno nisu postigli niti djelić svega toga. Čime je to RTRS doprinio afirmaciji bilo koje nacionalne vrijednosti ili projekta? U šta smo to bacili toliki novac? Koji su efekti?

Odgovor je svima nama jasan i ponovo ga daje samo tržište: nula. RTRS, javni servis, uopšte nije najgledanijana televizija u Srpskoj iako ga država otvoreno favorizuje. Ljudi radije biraju da gledaju (ponekad, i plaćaju) jedan privatni medij, prije javnog servisa. To pokazuje da privatni mediji i privatni sektor uopšte mogu ne samo da obavljaju sve one zadatke i uloge koji se inače vežu kod nas za državne i javne medije, institucije i preduzeća, već to mogu da rade i daleko uspješnije. Uostalom, ako pogledamo primjere razvijenih država, tamo su najrelevantniji mediji u privatnom vlasništvu i niko nema nikakav problem zbog toga, naprotiv. Takođe, neke od najeminentnijih nacionalnih institucija, primjera radi u Sjedinjenim Državama, zapravo nisu u državnom nego u privatnom vlasništvu, u formi fondacija koje se finansiraju privatnim kapitalom.

I dok smo do sad uvijek mogli da to objašnjavamo specifičnosti Zapada danas je zahvaljujući BN mediju jasno da to funkcioniše svuda na svijetu, čak i kod nas. Na kraju krajeva, koji je to nacionalni uspjeh ostvarila bilo koja javna institucija ovdje? Izuzev problema, javne institucije ne produkuju bilo šta. To je očigledno.

Zbog toga postaje sve očiglednije da koncept državne svemoći, koncept primarne uloge javnog sektora-gubi bitku koju ionako nije mogao da dobije. Sad je važno da se narastajuća privatna inicijativa sve snažnije argumentovano odupre neplodnom javnom sektoru te da se konačno otvore vrata jednoj novoj i uspješnijoj budućnosti koju stvaraju kreativni ljudi a ne učmale na budžetu otromboljene javne ustanove.