Tradicionalno Rusija predstavlja zemlju-ideal većini Srba. Za to postoji više razloga a najvažniji su oni kulturni, religijski ali i, što ne reći, rasni: Rusi i Srbi su povezani poput svih Slovena i zajedničkim korijenima, s tim da su ostali istorijski faktori uticali na to da se ljubav Srba spram Rusa i Rusije možda i ponajviše razvije u odnosu na ostale slovenske narode. Na kraju krajeva, Srbi nikad nisu organizovano ratovali protiv Rusa, i obrnuto. U svim velikim ratovima Srbi i Rusi su bili na istoj strani. Običan Rus nikakvo zlo ne želi običnom Srbinu, naprotiv. Kultura, religija i politika su kroz istoriju, dakle, nesumnjivo učvršćivale ionako bliske veze dva naroda.

Pored toga, i u svjetskim okvirima Rusija je ostavila upečatljiv trag: njena klasična književnost i danas je inspiracija svima koji poštuju pero, ruska nauka je u mnogim oblastima doprinijela razvoju čovječanstva. Teško da postoji oblast ljudskog djelovanja u koju Rusi nisu ne samo kročili nego i postigli ozbiljne rezultate. Na kraju krajeva, svašta se Rusima može prigovoriti ali teško da nisu kreativna nacija.

No, potrebno je neke stvari postaviti na svoje mjesto. Danas mnogi srpski intelektualci vide Rusiju kao svojevrstan rol-model kako država i nacija 21. veka trebaju da izgledaju. Sljedstveno, ogromna većina kako srpske elite tako i, uslovno rečeno, običnih građana vjeruje da Srbi, Srbija i Republika Srpska ne samo da trebaju geopolitički da se vežu za Rusiju već i da organizaciju svoga društva i države oblikuju prema postojećem ruskom modelu. To je legitiman stav, ali ne bi bilo zgorega proučiti ipak taj ruski model nešto pobliže.

Vladimir Putin, ruski predsjednik, ogromnu popularnost kod Rusa i Srba stekao je kad je oligarhu Deripaski, pred ostalim oligarsima, naredio da potpiše papir koji se očigledno Deripaski nije potpisivao. Taj video snimak i dan-danas je jedna od sakralija svakog čestitog srpskog patriote kojoj se on divi i koju opisuje riječima „eh, da je i nama jedan ovakav vođa, da lupi šakom od sto i pravedno uredi stvari“. Međutim, ne bi bilo loše postaviti stvari na pravilan način. Naime, Oleg Deripaska koji sjedi za stolom sa Putinom je nesporno veoma bogat čovjek. Svoj imetak mogao je steći samo na dva načina, ili protivpravno ili u skladu sa zakonom. Ako je Deripaska prekršio neko pravno pravilo onda rusko pravosuđe mora da reaguje. Ne može Putin, makar i kao predsjednik, da pravi neke dilove sa takvim čovjekom u stilu „progledaćemo ti kroz prste ako ti uradiš to i to“. Takođe, ne može Putin niti da ga ucjenjuje na kagebeovski način „znamo dosta o tebi, bolje ti je da se ovako ponašaš, inače..“. Pravna država ne poznaje takve metode djelovanja. S druge strane, ako Deripaska nije bio učinio ništa protivpravno Putin nema pravo da ga autoritetom svoje funkcije prisiljava da ovaj potpisuje i radi bilo šta protivno svojoj slobodnoj volji (na pomenutom video snimku jasno se vidi da se Deripaski ne potpisuje taj papir).

Prema tome, u oba slučaja Putin je postupao suprotno bazičnim principima pravne države. I to je veliki problem, jer je predsjednik jedne države pokazao da je iznad zakona te iste države, a većina građana ne da nije osudila takvo ponašanje nego ga je zdušno pozdravila. To je više nego očigledan dokaz da tradicija vladavine prava, a ne ljudi i funkcionera, i dalje ne živi u Rusiji, kao i da političko vodstvo te zemlje nema namjeru da takvo stanje mjenja.

Što se ruske ekonomije tiče, ona jeste doživjela oporavak tokom Putinovog mandata. Međutim, taj oporavak nije rezultat inovativnosti i konkurentnosti ruske privrede već je isključivo vezan za rast cijene energenata na svjetskom tržištu. Rusija svoj ekonomski napredak duguje ne preduzimiljivosti svojih građana, kvalitetu i konkurentnosti svojih proizvoda, već isključivo prirodnim resursima „koji su od Boga“. I čim se cijena energenata smanji, ukoliko se diverzifikuje potražnja i ponuda energenata na globalnom tržištu-ruska ekonomija će biti u ozbiljnom problemu. Ruska preduzeća nisu konkurentna evropskim, azijskim i američkim, ruska država je prinuđena da neprestano intervencionističkim mjerama štiti svoje firme a štetu od takve politike najviše snose ruski građani koji su prisiljeni da kupuju lošije proizvode za više para.

Treći momenat vezan je za demografska kretanja u Rusiji. Kao i kod Srba, prirodni priraštaj Rusa je već decenijama negativan. Svake godine je sve manje Rusa u Rusiji, dok je sve više pripadnika nekih drugih naroda, pogotovo onih čija je religija islam. To je već počelo da stvara ozbiljne probleme u zemlji, mada, ruku na srce, to je problem sa kojim se suočavaju i zemlje zapadne Evrope i Sjedinjene Države. No, u slučaju Rusije koja je zasnovana na povezujućoj ulozi ruske pravoslavne crkve, jakoj centralnoj vlasti oličenoj u predsjedniku države i intervencionističkoj ekonomiji, veoma je opasno kad zemlja ostane bez tog autoritativnog i harizmatičnog lidera bez da je izgradila institucije koje jedino garantuju dugovječnost i stabilnost sistema. Pretpostavke radi, poslije Putina može da dođe do pada cijene energenata, ruska politička elita može ponovo da se razjedini, institucije neće biti u stanju da obezbjede stabilnost, različiti teroristički pokreti i nacionalna komešanja u kombinaciji sa rastućom ekonomskom krizom jednostavno mogu da eskaliraju u krizu goru od one iz devedesetih godina. Svi preduslovi za tako nešto su i dalje tu, oni nisu uklonjeni: institucije su, dakle, i dalje neautonomne, vladavina prava ne funkcioniše, privreda je nekonkurentna na globalnom nivou, demografija nije saveznik snažne Rusije.

Zbog svega toga bilo bi dobro da se malo preispitamo oko prioriteta našeg društva. Da li i dalje želimo samo jakog lidera koji će snagom svog autoriteta upravljati državom i društvom a pred kojim će institucije biti u drugom i trećem planu? Da li cijenimo i dalje da trebamo riješavati problem nekonkurentnosti domaće privrede tako štoćemo zatvarati svoje granice pred stranim proizvodima? Da li možemo voditi na ozbiljan način dugoročnu nacionalnu politiku u situaciji kad Srbi imaju najviši stepen mortaliteta u regiji i kad su procjene da će do 2060. godine biti za jednu trećinu manje Srba nego danas?

Ovo su sve pitanja koja prevazilaze dnevnu politiku i koja se ne mogu odgovoriti na kvalitetan način vodeći se prevashodno emocijama. S druge strane, ako već slijepo posmatramo Putina, ne bi bilo loše da počujemo i njegovu poruku od prije par godina kad je izjavio da svaki fakultet u zemlji mora uvesti obavezu da niti jedan student ne može da stekne diplomu dok ne pročita sto najeminentnijih djela svjetske (ne samo ruske!) književnosti jer je to jedini način da se kvalitetno obrazuje i poveže funkcionalno svoja prethodno stečena znanja u specijalizovanim oblastima. To je zbilja bila jedna ozbiljna i državnička Putinova poruka i ne bi bilo loše da i takve stvari od njega čujemo.