Osvanuli su neki plakati u Sarajevu. Sugerišu da Bošnjaci ne trebaju praznovati djeda Mraza i novu godinu jer su to „kršćanski praznici!!!“. Autor plakata je, očigledno, veoma pametan i načitan, kao i većina drugih šovinističkih neznalica na Balkanu. Prije svega, svojim plakatom on negira da Bošnjaci mogu biti i neke druge vjere sem islamske. Po njemu, Bošnjaci ne mogu biti katolici (pravoslavci ionako ne poštuju religijski djeda Mraza). To je u direktnoj suprotnosti sa tvrdnjama mnogih bošnjačkih nacionalnih radnika koji, opet, tvrde da postoje itekako Bošnjaci muslimani, Bošnjaci katolici, Bošnjaci pravoslavci itd. Dakle, ovaj plakat direktno ograničava upravo bošnjačku nacionalnu ideju, iako je pametni autor plakata imao jednu sasvim suprotnu namjeru.

No, taj autor je samo povod za jedno dublje razmišljanje. Zašto se mnogi srpski nacionalisti osjećaju povrijeđenim kad Albanci u Preševu ili na Kosovu daju nekoj školi ime „Skenderbeg“? Otac Skenderbegov, Ivan, kao i rođeni brat, Repoš, sahranjeni su u srpskom pravoslavnom manastiru Hilandar. Njegova braća zvali su se Staniša, Repoš i Kostandin, rođene sestre-Mara, Jelena, Anđelina, Vlajka i Mamica. Majka mu je bila Srpkinja. On sam se borio godinama protiv otomaske okupacije Albanije i Balkana. Da, on je najveći nacionalni simbol Albanije i Albanaca. No, njegov život i njegovi korijeni svjedoče jedino o velikoj, bratskoj povezanosti balkanskih naroda u prošlosti. Prošlosti, oko koje se njihovi nesrećni i nepismeni potomci danas toliko mrze i kolju.

Ili čuveni Mehmed-paša Sokolović. Rođen kao Bajica-Bajo Nenadić, u selu pored Rudog, u Hercegovini. Rođen kao Srbin i pravoslavac, primio islam i postao veliki vezir u Stambolu. Pomogao razvoju Otomanske imperije, odužio se brojnim zadužbinama svome kraju. Ostao na ponos i Nenadićima i Sokolovićima, i Stambolu i Hercegovini. Ako nam nije problem kad neki Srbin ode u Ameriku, potomci mu postanu Amerikanci „srpskog porijekla“ i pomognu kasnije svoj kraj, ako se njima i ponosimo-šta može da bude sporno sa Mehmed-pašom Sokolovićem? Vjera? Mi na Balkanu nemamo i nikad nismo imali luksuz da sami biramo svoga boga, to nam je vazda bilo određivano. Ali, ono šta smo mogli i morali da biramo, kao što je uvijek govorio veliki čovjek patrijarh Pavle, jeste da budemo ljudi. Ili kao što i danas govori veliki čovjek Muhamed ef. Jusufspahić muftija srbijanski, čiji je otac to isto govorio, a bio je Bošnjak iz Bugojna, a muftijina majka je Egipćanka, žena-Srpkinja. Isprepleteni geni, ali kod čestitih ljudi oni ne prave problem, nego novu, veliku vrijednost, novi kvalitet koji i sam Gospod blagosilja.

Nažalost, prečesto smo birali da ne budemo ljudi.

Politikantski istoričari i neznalice su ruinirali slavnu prošlost balkanskih naroda koji svi ili proističu od istog plemena ili su međusobno bili bratski bliski. U crnogorskim i albanskim vrletima i brdima i dalje se čuva predanje da su ta plemena potekla od-istog oca. Uostalom, proučite malo porijeklo plemena Vasojevići ili Kuče. Imate potomaka plemena Kuča i Albanaca, i Crnogoraca i Srba danas. Kad je srpska vojska prolazila kroz „Albansku golgotu“ za vrijeme Prvog svjetskog rata, Esad-paša Toptani, albanski političar i plemić, bratski joj je pomogao: njegova vojska štitila je bokove kolona srpske vojske u povlačenju, pokazivala joj put u nepreglednim divljim područjima, lokalno seosko stanovništvo je pomagalo po njegovoj direktivi srpske izgladnjele vojnike a srpski dinar je njegovom uredbom postao jedno od zvaničnih sredstava plaćanja u to vrijeme povlačenja. Da nije bilo Esad-paše, broj nastradalih srpskih vojnika bio bi neuporedivo veći. Takođe, ono što zatrovani istoričari i politikantski hohštapleri izbjegavaju da kažu jeste da su tadašnji srpski premijer Nikola Pašić i Esad-paša sklopili bili dogovor da se Srbija i Albanija politički, ekonomski i vojno ujedine u jedan savez poslije rata. Da i Srbija i Albanija budu nezavisne države ne zato da bi ih neka strana sila osnovala i bila im gospodar, nego zato što je to suvereno pravo Srba i Albanaca. Postojao je i dogovor da se izgradi pruga od Srbije do Drača kako bi se države i narodi što bolje povezali u pomenutom cilju.

Srbi i Bošnjaci, opet, često su bili u problemu kad su ih sa strane na to potakli. Ali, danas niko ne želi da prizna koliko su kroz vijekove sarađivali, po pravilu, kad bi ih muka ujedinila. Pomagali se poslije prirodnih nepogoda, obilazili se, bili jedni drugima na usluzi. „Mladu Bosnu“ činili su mladi nacionalisti, pravoslavci i muslimani, Bošnjaci i Srbi. Danas je mladim srpskim nacionalistima nezamislivo da budu članovi organizacije koja u nazivu ima „Bosnu“ ali prije sto godina to je bilo potpuno normalno. Dakle, u toj prošlosti zbog koje se danas mrzimo.

Mehmed Spaho, osnivač  predsjednik Jugoslovenske muslimanske organizacije, energično se zalagao za zajedničku južnoslovensku državu, jer je bio svjestan zajedničke bratske prošlosti ovih naroda na Balkanu, ali i za poseban položaj Bosne unutar te zajedničke države, jer je bio svjestan ne samo posebnosti Bošnjaka-muslimana, već i Bosne kao zasebnog entiteta na zajedničkom balkanskom prostoru. Taj i takav Mehmed Spaho najčešće je bio u koaliciji sa Srbinom iz Srbije Pašićem, vođom nacionalne Radikalne stranke, a taj i takav Pašić je smatrao i omogućio da se po stvaranju Kraljevine SHS nastavi pravna tradicija šerijatskog prava među bosanskim muslimanima jer je to bio dio njihove tradicije. Taj Pašićev ustupak nije oštetio nikoga u Kraljevini a jeste pomogao razvoju dobre volje muslimana prema novoj državi.

Ima ovakvih primjera mnogo i pametniji i načitaniji od mene bi mogli danima da navode. Kad bi bili „uvijek i na svakom mjestu ljudi“. Veliki grijeh čine oni koji zavađaju ove istorijski toliko bliske narode. Kao kad zavađate braću, rođake. A najviše boli kad se to čini od strane nerazumnih fanatika, bijede koja u svoj svojoj opustošenoj materijalnoj i duhovnoj egzistenciji ne vidi dalje od sopstvenog nosa.