Šta je to zajedničko Singapuru, Sjedinjenim Državama i Novom Zelandu, sem činjenice da je riječ o visokonaprednim ekonomijama i prosperitetnim društvima? Svakako, riječ je o jednom od osnovnih uslova tog napretka-vjerskoj toleranciji i slobodama.

Vjerske slobode su veoma važna karakteristika svakog slobodnog i prosperitetnog društva. Jedno od fundamentalnih ljudskih prava, možda i najfundamentalnije, jeste pravo na slobodu misli, slobodu vjerovanja. Ukoliko neko društvo negira takve slobode svojim građanima, onda to znači da ti građani nemaju pravo na intimna uvjerenja. Odnosno, ti građani su faktički robovi, u najbrutalnijem smislu te riječi. Ista je situacija i u onim društvima koja samo formalno proklamuju vjerske slobode dok se u praksi promoviše samo jedna religija a pripadnici ostalih se na različite načine diskriminiraju.

Vjerske slobode su, dakle, važne jer pokazuju koliko je neko društvo tolerantno i koliki opseg prava je spremno da garantuje svojim građanima. Pri tome je pravilo da je društvo onoliko naprednije što više slobode omogući građanima. Slobodni građani, koji se ne plaše zbog svojih misli, uvjerenja i vjere, jedino mogu da ispolje svu svoju kreativnost i time pomognu prosperitet i samog društva. Ako država diskriminiše vjerska uvjerenja to znači da ona može da diskriminiše i druga uvjerenja građana: politička, ideološka, kakva god. Ako, na kraju krajeva, građanin mora da brine o tome „o čemu misli“ onda je jasno da je tu riječ o jednoj totalitarnoj državi u kojoj se ne poštuju osnovna građanska i ljudska prava.

BiH i njeni entiteti spadaju u one države koje formalno, svojim ustavima, proklamuju pravo na vjeroispovjest. Međutim, u praksi stvari stoje drugačije. Jedan od osnovnih razloga latentne netrpeljivosti među narodima u BiH jeste upravo taj, religija. Društvo nikako nije pronašlo pravi način da se ophodi prema vjerskim slobodama građana. Komunisti su pokušali da te slobode praktično ukinu, religioznost nije bila afirmativna osobina koja će čovjeku pomoći da napreduje u društvu. S druge strane, poslije komunista su na vlast došli oni koji su smatrali da religija mora imati posebno važno mjesto u životu države, što je takođe pogrešan pristup. Jer, savremena država mora biti sekularna, ne zato što neka religija sa sobom nosi principe koji su nužno antidržavni već upravo zato da niti jednoj religiji ne bi dala posebno mjesto jer to direktno znači da će neka druga religija biti ipak diskriminisana, odnosno da će pripadnici jedne konfesije biti u lošijem položaju samo zato jer imaju drugačija religiozna uvjerenja.

Stoga treba razmišljati u sljedećem pravcu. Kako da od Bosne i Hercegovine i njenih entiteta napravimo-Singapur? Kako da od mjesta tragičnih vjekovnih sukoba napravimo sredinu u kojoj su građani potpuno slobodno da vjeruju u šta god žele a da se sama religija ne shvata na način da bilo kome nanese bilo kakvu koristi ili štetu, samo zato što je taj praktikuje.

U BiH, Republici Srpskoj i Federaciji BiH niti jedna konfesija ne smije imati primat nad nekom drugom. U Republici Srpskoj Srpska pravoslavna crkva ne može biti iznad Islamske zajednice, Katoličke crkve, Jevrejske zajednice ili bilo koje četvrte konfesije, kao što niti u Federaciji BiH Islamska zajednica ne može imati primat. Prosto, sve konfesije moraju imati isti, ravnopravan tretman. Ako javni organi favorizuju neku konfesiju to praktično znači da oni šalju poruku da su građani koji imaju jedna vjerska uvjerenja zapravo u boljem položaju u odnosu na građane drugačijih vjerskih shvatanja. A to je diskriminacija, to je protivno ustavu i načelima pravne države. Tu, na kraju krajeva, i nema vjerskih sloboda. Jer, vjerskih sloboda ima jedino tamo gdje one ne favorizuju niti diskriminišu bilo koga.

U praktičnom smislu to znači da svaki građanin može vjerovati u šta god želi, da svaka vjerska organizacija može slobodno da djeluje u zemlji poštujući njen ustav i zakone, ali da niti jedna vjerska organizacija ne može da se mješa u javne poslove, kao što niti jedan javni funkcioner ne može i ne smije da favorizuje bilo koju vjersku organizaciju, odnosno da joj dopušta da se mješa u njegov posao.

Ako bismo u BiH stvorili takav normalan ambijent to bi značilo da smo ostvarili ogroman korak naprijed ka poštovanju ljudskih prava i respektovanju načela vladavine prava. A to je zapravo kamen temeljac jednog prosperitetnog društva. BiH bi se lišila možda i osnovnog generatora mržnje i anticivilizacije. Ljudi bi osjetili da ona ima smisla, da mogu tu normalno živjeti bez straha, da možete vjerovati i biti što god želite a da vam niko ne može ništa zbog toga. Čini se možda da je to nešto malo, ali svako ko je u BiH manjina tamo gdje živi itekako zna da je to mnogo.