Evo jedne ekološke i gradske kolumne, neopterećene visokom politikom. Ali, ne i sasvim bez politike.

Jedan sam od onih Banjalučana koji redovno ide na Banj brdo. Brzi hod uz brdo, pa niz brdo, u ukupnoj dužini od oko 7 kilometara mi je nezaobilazna rekreacija već pet-šest godina. Devedesetih godina sam radio kao urednik i voditelj na Big radiju, koji je bio smješten u zgradi nekadašnjeg motela (vratićemo se na ovaj objekat kasnije) i skoro svakodnevno se vozio istom tom stazom. Tada su se Banjalučani koji su upražnjavali ovu vrstu rekreacije mogli nabrojati na prste jedne ruke.

U međuvremenu, desila se ekspanzija raznih novih navika koje su bile usmjerene ka zdravom životu i potrebi za više kretanja. U pitanju je svjetski trend, koji je stigao i do nas. Tako je i broj Banjalučana koji se svakodnevno kreću predivnim stazama kroz šumu na ovom izletištu rastao iz dana u dan. Danas, kad je lijep dan, čak i u toku radne sedmice, skoro je nemoguće parkirati na platou kod rampe odakle je dalje zabranjen saobraćaj za automobile. Vikendom se broj Banjalučana koji pohode Banj brdo mjeri u hiljadama.

Mir, tišina, pjesma ptica, vjeverice, djetlići, idilična atmosfera i nezamislivo opuštanje koje donosi ovaj dio našeg grada su oaza u kojoj mnogi od nas anuliraju svakodnevni stres, pokušavaju da „skinu“ koji kilogram ili jednostavno na miru šetaju. Malo visina, a još više bujna vegetacija i zabrana saobraćaja za motorna vozila doprinose i da je vazduh izuzetno čist. Ovo se najbolje osjeti kad neki automobil ipak prođe pored šetača i ostavi iza sebe trag dima, izduvnih gasova i izbačenih otrova. Sve to u gradu ne osjetimo i tek tada shvatite u koliko zagađenoj sredini zapravo živimo.

U poslednje vrijeme najmanje dvadesetak ljudi me je zaustavilo i pitalo da li je tačno da će uskoro biti ukinuta zabrana za motorni saobraćaj putem od rampe na početku Banj brda, pa do spomenika, odnosno do Trešnjika. Navodno, banjalučke gradske vlasti su obećale investitorima koji renoviraju nekadašnji motel da će, čim završe radove, ukinuti zabranu za motorni saobraćaj kako bi planirani ugostiteljsko-hotelski kapacitet bio bliži budućim gostima. Svi koji su čuli za ovu mogućnost su gnjevni i s pravom ljuti, jer na taj način nestala bi, kako je mnogi zovu, jedina preostala „staza zdravlja“ u širem centru Banjaluke.

Većina ljudi koji su mi se obratili, a bilo je i studenata i poslovnih ljudi i penzionera, su veoma konkretni i spremni su i za fizičko suprotstavljanje ovakvoj pogubnoj odluci gradskih vlasti. Sasvim je jasno da će se, ukoliko se bude zaista išlo sa ovakvim rješenjem, desiti demonstracije. Znam sigurno da ću i ja biti tu, zajedno sa drugim sugrađanima koji će braniti ovu oazu.
Ali, ovo nije nikakva prijetnja nego samo apel gradskim vlastima da razmisle o žičarama, vozićima i vozilima na električni pogon ili bilo kojem drugom rješenju. I ako su sličnu odluku obećali investitorima, neka je promjene na vrijeme.

Dakle, ovo je molba da se Banj brdo ne dira, da taj banjalučki komad prirode i mira u svakodnevnom haosu koji nas okružuje ne bude ugrožen. Hiljade ljudi koji su često na Banj brdu ne zanimaju ni politika, ni partije, ni lični interesi pojedinaca na vlasti. Zanima ih da mir i prirodu Banj brda niko ne dira i samo to je motiv i za ovaj tekst i za negodovanje mojih sugrađana.

Banjaluci treba čisto Banj brdo a ne novi sukobi i prepucavanja. I upravo zbog toga, ovaj put, nije bilo riječi o tome ko su investitori, kako su stekli kapital, kakva im je veza sa SNSD-om, sa gradonačelnicima, sa farmaceutskim biznisom i upravljanjem zdravstenim ustanovama.

Samo nam ne dirajte Banj brdo.