Nakon nekoliko pokušaja uspio sam da se isključim iz dnevno-političkih dešavanja. Sve to na način negledanja televizije, odnosno izbjegavanjem prime-time izdanja. Novine nisam otvorio više od mjesec dana. Prošlog vikenda sam mahinalno otvorio Blic i vidjevši određene likove zatvorio ih momentalno. Nije riječ o zavjetu već o spoznaju da se iste teme svaki dan provlače u novinama. Reče nekoć Radovan III za tv dnevnik: „Stalno isti glumci, jebooooteeee..“  I baš tako, ali ne smetaju mi toliko isti glumci koliko ista epizoda. I dalje ne palim tv posebno jer čujem da je ponovo počelo emitovanje Farme. Pa zar je prestajalo???

Teško da može prestati i da se čovjek može isključiti jer svi sa kojima stupte u kontakt svjesno ili nesvjesno počinju teme od kojih se pokušavam isključiti. Ali u redu je što običan čovjek o tome priča i što se time zanima, ali druga stvar me šokirala.. U posljednjih mjesec dana sam sjedio sa pojedinim prvacima novonastalih država i državica. Sa jednim hrvatskim ministrom sam sjedio četrdeset minuta u privatnom razgovoru i politiku nismo ni pomenuli. Samo sport, Đoković, Ivan Dodig i malo o fenomenu Međugorja. Sa trojicom ministara u županijama u Federaciji sam pričao o jagnjetini, piramidama u Visokom i malo o studentima i bolonji. Prvi čovjek kadrovske službe najjače narodnjačke stranke mi priča o Mostaru nekada i kako je služio vojsku negdje na nekoj vukojebini i tu se zaljubio u mladu djevojku te kako planira da je potraži.. Nešto razmišljam...dobro je razrađena platforma...neka se sirotinja zabavi visokom politikom a elita će o jagnjetini i starim neostvarenim ljubavima.

Slična situacija da sa kolegama sa fakulteta pričam o svemu osim o akademiji. Svako bježi od svoje misije.. A ja bježim od prime-time-a. U međuvremenu sam pogledao dvadeset filmova na DVD-u koje sa sobom nosim već dvije-tri godine po brdovitom Balkanu. Odlični filmovi mahom i žalim što ih nisam gledao kada je trebalo. Pitam se koliko sam filmova još propustio gledajući Farme, Štale, Skupštine i ostalo smeće. O knjigama da ne govorim od sramote. Najveća zabluda je da postoji mogućnost izbora i da imajući daljinski u svojim rukama možete birati šta gledate. Ma nema šanse, sve je organizovano da se prime-time terapija sa ekrana raširila u atmosferu i da ljudi žive tekovine dnevnika i emisija poput „60 minuta“. Politikom se bave svi osim onih koji bi trebalo. Oni valjda nemaju kada. Ko bi se davio mladom jagnjetinom i ko bi teoretisao o Leonidu Mesiju i Ronaldu.. I o licima sa Fashion TV. Pogazim svoj stav, upalim tv i vidim da ministar jedne od begovina u BiH vozi automobil i drži propovijed o nečemu valjda aktuelnom za taj dan uz moje čuđenje da je još uvijek ministar jer je nekoliko puta do sada davao ostavku. Neopozivu! Valjda je bitan isuviše kako bi mu se ostali begovi zahvalili na saradnji. Ili možda previše zna pa da siromah ne nosi sa sobom breme vremena u kojem je gradio državu. A najluđa stvar od svega je što mi većina kolega uporno govori da je riječ o sjajnom čovjeku i zdravom mentalnom sklopu.. I tek tada ništa ne razumijuem.. i dok to ne razumijem a trudim se zvoni mi telefon. Savjetnik jednog od važnijih ministara u mojoj parohiji me zove na muziku i meso?!? Kažem da je meso još i prihvaljivo, ali na muziku nećemo.

„Kako nećemo, pa dolazi Sandra Afrika“- reče mrtav-hladan.

„E sad pogotovo nećemo“-rekoh mu..“Nije moj tip“.

Čovjek se smetnuo u momentu i ostade zatečen. Čuj nije njegov tip.. Kratko reče da on i ministar idu i da imaju VIP mjesta šta god im to značilo. Kao student sam maštao o VIP-u na Wimbledonu ili Formuli 1 u Monte Carlu, ali uz svinjski ražanj ili guzove pod šatorom zaista nisam. Završavamo razgovor i izlazim iz stana. Čudan osjećaj,... otkud ja znam sve ove ljude, ili otkud oni znaju mene!?! Palim auto, a na radiju Zoster...pjesma Imači kada.. Sjajno, metafizika ili slučajnost.. zaključak u pravo vrijeme..Imači smo kada.

Preporučujem da čujete