Nikola Mojović
Dobrodošli u Afriku (i kratka priča o Parazitima i Ludim naučnicima)
Red bi bio da priznam da bih jednog dana, negde u daljoj ili bližoj budućnosti bio izuzetno zadovoljan kada bih uspio da otputujem u Afriku posebno negdje u okolinu Serengetija, nije loš ni sjever Afrike pogotovo očuvaniji centri arapske kulture iz perioda od 8. do 11. vijeka, da ne pominjemo centre antičkih kultura. Naravno uz vakcine protiv virusa i lijekove protiv parazita.
Moram reći da sam se iznenadio kada sam vraćajući se iz Beograda u Zvornik shvatio da sam došao u Afriku. Bolje rečeno razočarao. Nigdje nizova nepreglednih dina, ni bujnog života tropskih šuma, doduše uz obalu Drine je svakako bilo nekoliko vrsnih primjera arhitektonskog neukusa i nekoliko kapitalnih deponija smeća.
Moramo se pohvaliti da nam ne manjka ni plemenskih podjela ni slijepog slušanja šamana. Heh, koga briga za milenijume evolucije ljudske svijesti, mi ćemo našu da skučimo što više (valjda da je bolje uhvatimo da nam i to malo što imamo ne pobjegne).
Saterani mudrim vođstvom i velikim pothvatima očuvanja tora u stanje vječitog straha za opstanak kao i sramotom koja proizilazi iz nemaštine i svjesti o ličnom neuspjehu, ovo ljudi što još nije uspjelo da pobjegne iz pakla nema snage da se suprotstavi ucjenjivačima u bijelim mantilima, za šalterma, u kancelarijama i političarima pod šatrama.
Nisamo mi toliko slabi koliko smo svjesni. Svijest o besmislenosti ustrajanja protiv ucjenjivača je kod nas temeljito razvijana kroz dug niz vijekova. Od vremena kad smo bili stoka feudalcima našeg porijekla, bitisanja pod korumpiranim imperijama sve do današnjice ogrezle u haosu. Svjesni da bi izgubili ono malo dragocjenog vremena i razuma vodeći bitke sa vjetrenjačama. Bitke u kojima se malo dobija a porazi su česti i sa velikim posljedicama.
Jer koja je alternativa onima kojima treba liječenje a ucijenjeni su da bi ga dobili, da rizikuju zdravlje, bolest koja bi dovela do gubitka izvora prihoda? Naravno da ne mogu. Nije baš pametno biti uzbunjivač u današnjem društvu.
Ako postoji neki entitet, entitet koji bi nas posmatrao kroz eone, mogao bi da umre od smijeha našoj gluposti i kratkovidosti.
Jer ti ucjenjivači nisu ništa drugo do paraziti, mala (u našem slučaju velika) grupa bijedih bića koja se hrane na račun zdravih.
Nije ni toliko strašno imati parazite, mogu se izliječiti. Zdrav domaćin može da podense parazite uz liječenje. Uz liječenje može i da ih izbaci, no neko mora da ga liječi, on mora nekome da se obrati.
Mi kao domaćin nismo jaki. Nažalost kada bi neko pogledao sa strane video bi jednu žalosnu kreaturu na samrtničkom krevetu. Frankeštaj biće, pačvork nekoliko identita, želja, stremaljenja. Organa koji odbacuju jedni druge u konstantnoj agoniji i međusobnoj borbi, i u tom pačvorku hiljade i hiljade malenih čudovišta se hrane nama.
Doktori postoje, mi smo ih čak i zvali nekada davno. Dolazili su ali nisu pomogli, mi nismo bili pacijent, nismo bili u bolnici. Naši doktori su bili ludi naučnici željni slave i moći. Mi smo samo hrana za njihova čudovišta i oni su pomagali njima.
Paraziti su nažalost zaboravili da toliko parazita na tako slabom domaćinu vodi samo jednom, vodi smrti domaćina, a sa njom umire i parazit.
Doduše nije baš utješna pomisao da smo mi domaćin, domaćin mora da umre, neki paraziti prežive...