Par puta u razgovoru sa osobama koje imaju slične poglede na društvu sa prostora BiH bio sam prinuđen da branim tezu da je BiH u ovom obliku neodrživa i da je obimna decentralizacija ili čak disolucija jedno od najhumanijih rješenja za BiH. Decentralizacija ili disolucija koju zagovaram nije nastala kao dio nacionalnih težnji i interesa već kao neophodna stepenica u omogućavanju reformi na ovom prostoru.

U BiH ako ste liberal i da bi vas u nečijim očima shvatili kao pravog liberala (pozvanost tih osoba da odrede ko jeste a ko nije liberal je naravno upitna pošto uglavnom to nisu liberali) iz nekog razloga morate biti i osoba koja BiH stavlja ispred vašeg entiteta, naroda i slično.

Pretpostavljam da je mišljenje iz prethodnog pasusa nastalo kao rezultat politike koja je sebe okarakterisala i kao nasljenika komunizma i kao jedine napredne i reformske snage a u stvari je predstavljala i predstavlja još uvijek jedan od najodvratnijih i najneiskrenijih politčkih konglomerata u novijoj istorij. No ono što su uspjeli je da stvore tu famu da svi koji žele sebe da smatraju i da ih drugi smatraju naprednim moraju imati isto mišljenje poput njih.

Zašto bi ovo trebalo da se odnosi i na liberale kao na kraju krajeva jednu potpuno suprotnu ideju od onoga što predstavljaju “povampireni komunisti u koketiranju sa nacionalizmom” neće mi nikada biti jasno.

No ono što je mene začudilo zašto bi iko smatrao da liberali moraju podržavati centralizaciju BiH!?

Za početak, zašto bi liberali bilo gdje u svijetu podržavali davanje većih ovlašćenja centralnoj vlasti? Da li je zaista neko čuo za takve liberale, krenite od nam bliske Srbije i Hrvatske pa sve do Libertarijanske partije u SAD?

Opštepoznat i opšteprihvaćen je stav da BiH u sadašnjem stanju izuzetno usporenog donošenja bilo kakvih pokušaja reformi i to u trenutku kada za svijetom već kaska dobrih par decenija nema perspektivu ni jednu drugu do postepenog ali sigurnog pretvaranja u pakao za sve one koji budu imali nesreću da u njoj žive ili se rode.

Kao što je i pticama jasno BiH ima ogromnu potrebu da izvede niz reformi da bi odložila ili preokrenula nesrećni tok stvari pred njom i tu se javlja problem.

BiH je neobično komplikovana država, i kao rezultat toga svima koji žele da izvrše reformu put do ostvarenja cilja je takođe izuzetno zakomplikovan ako ne i u potpunosti nemoguć.

Zaista i da se desi pravi mirakul i u nekom od entiteta ili naroda kao ozbiljan politički igrač se nametne jedna reformska snaga na nivou države bi bila suočena sa nemilom scenom suočavanja sa najmanje četiri do pet političkih partija čiji omiljeni način dolaska do političke moći predstavlja zaplašivanje naroda baucima iz drugih naroda i entiteta. Suočena sa takvim odnosom snaga naša hipotetička reformska partija stoji apsolutno nemoćna da bilo šta napredno, a da može da se iskoristi kao gorivo za ognjeve šovinizma sprovede u djelo.

Organizacije BiH je predivno zamišljenja i predstavlja raj za sve one kojima odgovara status quo, a koji nažalost imaju apsolutni monopol nad političkom moći. Osim što njima pruža venredno igralište takođe je sjajno dizajnirano da onemogući da neki drugi klinci sa nekim drugim ideja postanu neki ozbiljan faktor. Desetine barijera sa postavljene sa ciljem zaštite različitih etničkih interesa no nije predviđeno da će postojeći politički moćnici imati jedan zajednički interes i da će barijere iskoristi kao svoju prednost da jedino oni opstaju u trci, koja već prestaje da liči na trku.

Politička scena je partija monopola u kojoj je dogovoreno da niko ne bankrotira nego da povremeno dolazi da preraspodjele moći i u takvim uslovima novi igrači su nepoželjni.

Dobro ako je onemogućeno da reforme krenu od strane samo jednog entiteta, osobe koje bi podržale tu ideju ne bi imale predrasude i njima ne bi bilo važno da li je na čelu stranke Mujo ili Stefan ili Jure tako da bi pokret trebao imati podršku ne samo u jednom narodu nego i u ostalim, eto rješenja za problem!

Pa u teoriji ja se slažem, no to zahtjeva i viosko nivo povjerenja i poklapanja ideja. no nažalost u BiH manjka i povjerenja a kao i u svakoj liberalnoj organizaciji i pokretu jako često dolazi i do razmimoilaženja u idejama.

Jedna takva organizacija bi morala da hoda po tankoj žici i da bude majistor u žongliranju u ambijentu koji bi prema njoj bio poprilično nenaklonjen. Mediji bi tražili i dlaku u jajetu da pokažu kako su pripadnici takvog pokreta izdajice makar jednog od tri naroda, onog momenta kad ne bi izjavljivali sve ono što se sviđa pripadnicima jednog od tri naroda doživjeli bi fijasko. Na pomen decentralizacije u ime entiteta ili kanton veliki dio pripadnika bošnjačkog naroda bi odustao od podrške koliko god ta decentralizacjia imala smisla i naravno obrnuto bi važilo u istoj mjeri za pripadnike drugih naroda.

Jer zaista koliko nas ima u BiH koji smo spremi razmišljati ne samo svjesno nego i podsvjesno van strahova koji su nam nametnuti, i prije svega kako prevazići ogromno nepovjerenje prema namjerama koje vlada među narodima kao velikog protivnika mogućnosti organizovanja nadnacionalno reformskog pokreta sa iole značajnijim uspjehom?

Problem ne staje tu, čak i da se poklope zvijezde u Alfa-Centurionu M367 i da na vlast dođu osobne spremne na duboke rezove i uspiju da ih naprave suočiće se sa problemom na koji nailaze svi koji na ljutu ranu stavljaju ljutu travu: pad popularnosti.

A šta bi ostalo iza njih? Gomila hrane za nacionalističke ale da se hrane, da imaju koga da optužuju da se vuklo na dobrobit samo jedne strane i da su reforme bile u dobrobit samo jedne strane i na uštrb “nacionalnih” interesa druge dvije. Mnogo hrane da ojačaju još i više nego sada.

O tome kako ideje mogu lako da se ispolitizuju u služi dobijanja jeftinih političkih poena su pokazali i posljednji protesti vezani za problem JMBG.

Prepreka koje staju na put reformi je mnogo, šanse da do njih dođe su jako malo, a vrijeme u kome će imati smisla da se one sprovedu neumitno ističe i za to vrijeme oni koji bi mogli donijeti reforme traže načine da odu odavde smanjujući ionako male šanse da BiH ikad postane uzorno društvo.