Nedavno sam boravio u Briselu, na poziv fondacije Konrad Adenauer i razgovarao, između ostalih, sa Vilfredom Martinsom, predsjednikom Evropske narodne partije, najsnažnije grupacije u Evropskom parlamentu i sa Doris Pak,  evropskim poslanikom i izvjestiocem za BiH u Parlamentu.

Evo nekoliko utisaka. Kao prvo, definitivno sam se uvjerio da lidere u BiH više niko ne doživljava ozbiljno. Jedan drugi briselski funkcioner mi je čak rekao da su počeli kružiti vicevi sa „bh rokovima“ ( bh deadlines ), jer su bh lideri do te mjere izlagali i iznevjerili sve dogovore sa Briselom da je to sada u domenu komedije. Najnoviji rok je „sredina aprila“ za provođenje presude Sejdić-Finci i malo ko vjeruje u dogovor. Ono što nije za šalu je da će BiH, ovaj put definitivno, biti izbačena, odnosno „zamrznuta“ kada je u pitanju njeno članstvou u Savjetu Evrope. Radi se o najvećoj i najširoj evropskoj instituciji, sa kojom smo započeli naš evropski put i iz koje se izbacujete samo kad baš svojski zabrljate.

Ono što je meni bilo važnije je utisak oko percepcije Republike Srpske iz briselskog ugla. Dobro je što više nismo „bad guys“, bar ne kao nekad ranije. Istina je da su za to više zaslužni političari iz Federacije BiH, koji se svojski trude da prave što više problema, ali bilo je i pozitivnih napora iz RS.

Međutim, ono što zabrinjava je da neki  funkcioneri iz RS, koji povremeno odlaze u Brisel, tamo odlaze da pričaju bajke, prikazuju Republiku Srpsku kao raj na zemlji, iskrivljuju sliku, koristeći činjenicu je Federacija BiH prilično pasivna prema Briselu, te da tamošnji sagovornici nemaju dovoljno informacija.

Treba reći (i pohvaliti) i to da je tamošnje mišljenje da, kad naši dođu iz Banjaluke, u Briselu izgledaju evropski – uglađeni su, solidno govore engleski, oblače lijepa odijela, imaju manire, kulturni su u komunikaciji itd. Ali, to je fasada. Suština je drugačija.

Na primjer, u Briselu ne znaju da Republika Srpska danas ima manje zaposlenih nego ikada, od svog nastanka. Ili, recimo, da je u RS više penzionera nego onih koji rade i plaćaju doprinose.

Ili, recimo ne znaju da  korupcija i kriminal, na žalost, nisu problem za vlasti u RS, da su čak i prihvatljivi, ako ih vrši neko iz vladajuće stranke. U Briselu, od naših ljudi koji su govorili o stanju u RS, nisu čuli za slučaj narodnog poslanika Kraljevića, koji je presuđeni otmičar i kojeg su, i nakon toga, neki od tih uglađenih i finih predstavnika RS-a javno podržavali na lokalnim izborima.

Nije niko iz RS-a rekao kakvo je stanje sa medijima i pustio čuveni snimak „onog ko izražava jedinstvo Republike Srpske“ kako vlasniku jedne televizije psuje mater. Vjerovatno nisu znali kako bi to preveli na engleski.

Koliko je nepotizam prisutan u RS, takođe nemaju pojma u Briselu. Ili da se u nepotizmu ističu neki od onih koji se „prodaju“ kao evropski, fini i pošteni, kompromisu i demokratiji skloni političari.

Na kraju, ostao mi je gorak ukus i težak raskorak, jer ako o svemu ovome govorite tamo, izgledate kao tužibaba i frustrirani opozicionar, a ako ćutite onda ste saučesnik u nečemu što je loše po RS.

Iskreno vjerujem da Republici  Srpskoj trebaju promjene, suštinske, sistemske i to ne samo u ekonomiji i politici. Srpska se mora promijeniti u glavama svojih stanovnika. Mora se vratiti povjerenje u institucije, u vladavinu prava i u to da država mora biti veća, snažnija i važnija od bilo kojeg pojedinca.

E tada će biti lijepo otići u Brisel i sa tim promjenama se pohvaliti. A imati kod kuće jadac, a u Briselu pričati da je to gladac i nije neko dostignuće.