Svjedoci porodničnih priča kako su ranije, par generacija prije nas, veoma mlade žene stupale u brak. Za tu činjenicu postoji više objašnjenja. Neke od njih kažu da se živjelo na selu, težak život, potreba za što većim potomstvom koje će kad stasa pomoći u privređivanju. O svim ovim uslovnim razlozima se da polemisati. Neću to učiniti jer se plašim da bih vas, prateći ove tragove, mogao odvesti u pogrešnu stranu.

Jedan od razloga zašto su se djevojčice od 12 ili 13 godina udavale leži u činjenici da su živjele u vremenu kada su begovi lijepe djevojčice - nemuslimanke i djevice - otimali i slali u Topkapi saraj ili Carsku palatu Sultana na Bosforu. Tačnije - u Harem u toj palati. Tako su begovi kupovali naklonost padišaha, tj. sultana. Zato su naši preci nalazili način da sačuvaju svoje kćeri tako što će ih veoma mlade udati i spasiti sužanjstva i poniženja u haremu.

Topkapi Saraj, dvorac "topovskih vrata", izgradio je Mehmed Osvajač na rtu koji gleda ka Mramornom moru i Bosforu u njegovoj novoj prestonici Carigradu. Ova carska palata se sastojala od spoljnjog dijela zvanog birum i unutrašnjeg zvanog enderum. Najtanji dio enderuma je bio harem, koji se nazivao i "vratima sreće", u kojem je sultan bio jedini pravi muškarac. Djevojčice, nemuslimanke, otete od svojih porodica, ulazeći u sultanov harem prolazile su kroz postepenu obuku kojom su dostizale određene stepene čiji je naziv bio određen zanimanjem: džarija (početnica), gedikli (družbenica) i usta (majstorica), od kojih je sultan birao svoje ljubavnice. Na čelu sultanovog harema je stajala njegova majka - sultanija.

Pored istoričara, Topkapi saraj često privlači i pažnju pisaca. Mnogobrojni romani s temom harema, tog „odbljeska raja na zemlji", u osnovi su plod mašte zapadnih autora. Ta iskrivljena slika haremskih žena i harema „gdje lijepe robinje leže ispružene na svilenim minderlucima" romantizuje harem do nivoa bajki. Tako nam Kolin Falkoner u svojoj knjizi „Sulejman Veličanstveni: Sultanov harem" prikazuje Harem na jedan nadrealan, romatizovan način. Autor nam otkriva pojedinosti sultanovog harema ne baveći se kontekstom vremena jednog jezivo surovog doba u kojem se radnja njegovog romana odvija, već se fokusira na požudu, lagodan život, moć i spletke. Tako nam jedan od najmoćnijih monarha toga vremena ostaje u sjećanju kao dobrodušni zaljubljeni moćnik. Vjerujem da autor nije imao namjeru da na taj način prikrije svu beskrupuloznost, zločine i krv na rukama ovog ratnika toga doba.

Upravo je njegova knjiga poslužila kao model tvorcima serije „Sulejman Veličanstveni“ da naprave manje istorijsku a više romantičnu seriju. Serija je protkana istorijskom fikcijom. Akteri serije nam predstavljaju priču koja se ne temelji na činjenicama. Ili se pak radi o izmišljenoj pripovjeci?

To što serija ima rekordnu gledanost ne znači isključivo da je po srijedi istina. Rekordnu gledanost imaju kod nas i Farme i Veliki Brat. Rekordnu čitanost bilježe crne hronike i trač hronike.Očigledno da izvlačenje istorijskih činjenica iz konteksta doba u kojem su se desile, romantizovanje istorijskih ličnosti, te zloupotreba svega ovoga u političke svrhe nije samo naš izum.Tako, zahvaljujući između ostalog i ovoj seriji, često čujemo kako pod Turcima nije bilo toliko loše. Bilo je kao bajkovito. Čujemo kako su hrišćani na Balkanu ustali na oružje i kako su Osmanlije oduvali sa svojih prostora samo zato što su nacionalisti i krvi žedni...

Činjenica je da su generacije naših predaka živjele u imperiji koja je svoje odnose definisala po Kuranu. To je u praksi značilo raj na zemlji za islamsko stanovništvo a pakao za nemuslimane. Selim Prvi Okrutni, sultan i otac Sulejmana Veličanstvenog, uzima titulu halife čim se proglašava direktnim potomkom proroka Muhameda. Tako sva zemlja otomanske imperije jeste vlasništo sultana, kojim teče krv proroka Muhameda. Sultanova zemlja se niti kupuje niti dobija, već je sultan sin nasleđuje od sultana oca i izdaje na upravljanje muslimanima-begovima koji nemaju pravo da prodaju tu zemlju. U hijerarhiji, gospodar nad begovima je bio beglerbeg koji se starao da porez koji begovi uredno skupe ode za Carigrad. 
Hoćemo li vjerovati svojim precima i našim starima koji su nam pričali o zulumu begova i otimanju naše djece ili ćemo povjerovati svili i kadifi serije Suljeman Veličanstveni. Možda su naši praoci bili svojeglavi što svoju djecu nisu slali dobrovoljno u taj Harem?

Moram pomenuti da su u tom carstvu svi kmetovi odredom nemuslimani u vlasništvu bega koji im daje zemlju na korištenje. Važno je podsjetiti se da u Otomonskom carstvu važi šerijat. Po šerijatu se sudi samo muslimanima. Nemuslimanima, u najvećoj mjeri hrišćanima, se ne sudi. Oni su stavljeni van zakona i tretiraju se kao vukovi ili stoka ili štetočine. Njima se presuđuje na licu mjesta u skladu sa raspoloženjem i naravi bega. Tako da se ili odmah pretuku ili ubiju. Takođe su prečeste situacije u kojima godinama krčite šumu, orete njivu da biste svoju malu djecu prehranili i čekate da požanjete posijano, i tada vas beg izbaci sa zemlje i na vaše mjesto stavi vašeg komšiju koji ima odrasle sinove koji više mogu da rade. Ovo dovodi do toga da se vremenom razvija kod nas netrpeljivost prema komšijama izražena u izreci „da komšiji crkne krava“.

Možda sve to nije bitno. A šta je onda bitno? Ako nas patnja i muka naših bližnjih ne pogađa i ne dodiruje, šta nas to onda dodiruje?Vjerujem da je bitno znati da se nemuslimani pod Turcima nemogu slobodno kretati i na taj način su vezani za zemlju. Imovinu ne mogu da posjeduju sve do reforme sultana Selima Trećeg krajem osamnaestog vijeka. Ovim reformama Selima Trećeg je predviđeno da nemuslimansko stanovništvo Otomanske imperije ima imovinu, ali te reforme nikada nisu potpuno provedene što se posebno odnosi na BiH, gdje su vlast držali bosanski begovi koji su zadržali stari način vladanja.

Jedno je jasno kao dan - na našu veliku nesreću i na ogromnu žalost, u vrijeme kada iz mračnih godina Srednjeg vijeka Evropu bude rasprave Erazma, Lutera, Kopernika, Galileja i Đordana Bruna, putovanja Vaska de Game, djela Da Vinčija, Mikelanđela, Rafaela, Botičelija, Holbajna, Makijavelija, Gvičardinija, Servantesa, u vreme humanizma i renesanse, kada se udaraju temelji modernom dobu i zagovara džentlmenstvo i ravnopravnost, mi hrišćani se nalazimo pod Sulejmanom i njegovim begovima. Bez prava na imovinu, na zemlju, na kretanje, na crkvu, izopšteni izvan svakog zakona, lovljeni kao divljač, krijući svoje kćerke i sinove, umirući od sablje, bolesti i gladi, ipak preživljavamo pukim čudom.