Dvadesetog marta navršava se tačno 20 godina od pogibije Spomenka Gostića, 14-godišnjeg dječaka sa Ozrena koji se borio za Republiku Srpsku i u toj borbi dao i svoj život.

Da ne bude zabune, u pitanju je ista ona Republika Srpska koja je danas potpuno zaboravila Spomenka Gostića i ono što je ono učinio za nju. Istini za volju, Spomenko je posthumno odlikovan ordenom zasluga za narod, ali zar je to sve što je država mogla da uradi u čast jednog od svojih heroja? Zar misle da su se tim ordenom potpuno odužili ovom hrabrom dječaku za njegov doprinos stvaranju zemlje u kojoj danas živimo?

U poslednje vrijeme Spomenko je potpuno zaboravljen. Sjetio ga se tek poneki novinar u nedostatku „zanimljivijih“ tema i jedna navijačka grupa iz Srbije koja je na utakmici istakla veliki transparent sa njegovim imenom. Svaka im čast na tome, ali zar nije sramota da se tamo neke navijačke grupe sjete njegovih zasluga a ne država u čije je temelje ugradio svoj život? Možda i nije čudno što ga se oni koji danas upravljaju Republikom Srpskom nikad ne sjete jer ipak oni imaju malo šta zajedničko sa herojem s Ozrena. Spomenko je u toku rata imao ponudu da ode u Pariz i izbjegne stradanja i mirno proživi svoj život, ali on je ipak odlučio da ostane i bori se za svoju zemlju. Teško da bi iko od onih koji danas Republikom Srpskom šire svoj „patriotizam“ i pomislio na takvu „ludost“. Eto kako smo mu se odužili.

Danas se ništa u Republici Srpskoj ne zove po Spomenku Gostiću. Da smo pametni, odavno bi većina gradova imala ulicu sa njegovim imenom. No, mi da smo pametni nikad ne bismo ni dozvolili da djeca ginu u ratu, tako da pamet ipak valja potražiti na nekoj drugoj adresi. Sramota je kad vidimo po kome sve ulice u našim gradovima nose imena a koji imaju veze sa Republikom Srpskom koliko i ona ima sa izborom novog papa. Za Spomenka, naravno,  nije bilo mjesto, koja bi se pametna glava uopšte njega sjetila. Država koja ne cijeni i zaboravlja svoje heroje i ne zaslužuje da živi bolje od onoga kako mi danas živimo.
Važnost nezaboravljanja Spomenka Gostića je ne samo u tome da mu se zahvalimo za svu hrabrost i žrtvu koju je podnio, već i kao nauk sadašnjim i budućim generacijama da nikad više ne dozvolimo ratove i stradanja. Da naučimo da je ljudski život svetinja i da puškama nije mjesto kao neizostavnom djelu nečijeg odrastanja, ali i života uopšte.

Pokojni američki predsjednik Džon Kenedi je davno rekao „Ne pitajte šta vaša zemlja može da učini za vas, već pitajte šta vi možete da učinite za svoju zemlju“. Kada bi se ovaj citat danas primjenio na Republiku Srpsku, morao bi ipak biti izmijenjen.Zvučao bi otprilike ovako – „Šta god da uradite za svoju zemlju, nema potrebe da uopšte pitate šta vaša zemlja može da učini za vas, odgovor ionako unaprijed znate.“