Deset godina nakon atentata na predsjednika Vlade Republike Srbije Zorana Đinđića teško da se može reći da je Republika Srpska tamo gdje ju je vidio i zamislio tadašnji srpski premijer.

Mnogo je bilo ovih dana, povodom godišnjice, analiza i procjena oko toga šta bi se dešavalo da Đinđić nije ubijen. Većina analiza je ili pod i dalje jakim emocijama ili u funkciji dnevne politike.
Mislim da treba hladne glave pogledati situaciju i da ćemo se svi saglasiti da Republika Srpska, ni ekonomski, ni politički, ni demokratski, ni po dostignutom nivou pravne države, ni po optimizmu odnosno pesimizmu svojih građana nije prešla onaj put koji je trebala preći u prethodnih deset godina.

Đinđić je, prije svega, insistirao na teškim reformama i tražio da se nacionalizam, nastao tokom ratnih vremena, transferiše u patriotizam.

Kad su u pitanju nepopularne stvari koje trebaju raditi ljudi na vlasti, da je živ, Đinđić bi u Republici Srpskoj vidio najbolji primjer kako se sve radi suprotno od onog kako je on to doživljavao.

Vidio bi tužioce koji svaki dan smišljaju nove alibije kako da ne rade svoj posao, vidio bi najviše funkcionere kako poručuju da nema organizovanog kriminala u RS i da nema korupcije među funkcionerima, vidio bi potpuno odsustvo odgovornosti, odlučnosti, hrabrosti i volje da se problemi riješavaju.

Kod nas, u RS, nacionalizam je pretvoren u tzv. verbalni patriotizam, koji se koristi na populistički način.

Sedam godina, od pomenutih deset, slušamo prazna obećanja od referenduma o otcjepljenju do vraćanja nadležnosti sa nivoa BiH na RS. Za to vrijeme postali smo još siromašniji, još bezvoljniji, sa još manje energije. Za deset godina, od kako je Đinđić otišao, žestoko su nam poremetili stvari u Republici Srpskoj.

Između ostalog, da se prisjetimo čuvenog slogana "Pošteno!", stvorili su klimu  u kojoj nije moderno biti pošten. I zato je teška i neizvjesna borba pred onima koji pokažu odgovornost, odlučnost, hrabrost i volju.