U subotu naveče u Trebinju pita dječak svoga oca na ulici pokazujujući na svoju igračku: -„Tata, jesi li ti imao ovakvu pušku u ratu“? –„Ćuti sine,  tata ne voli o tome da priča“ - odgovara izborano lice četrdesetogodišnjaka.

Nakon tri sata slušam kako baka u Mostaru objašnjava unuku da nema dvije marke da mu kupi kinder-jaje, a juče (ponedjeljak) u Parlamentu BiH u Sarajevu prisustvujem ručku gdje na trpezi ima i sve što čovjek može poželjeti.

Ulaskom u zgradu zajedničkih institucija kao da zakoračite na drugu planetu, na planetu gdje se kinder-jaja ne plaćaju i gdje ratna sjećanja brzo blijede pod sjajem luksuza i silnih pogodnosti. Vrhunac zatečenosti je uslijedio kada sam uz kafu dobio kesicu šećera na kojoj je odštampana slika zgrade PSBIH kao da se radi o nekoj kafani ili benzinskoj pumpi i pomislih na kakve sve gluposti svakodnevno bacamo novce.

Pod tim impresijama na putu prema Lukavici na radiju slušam spektakularno saopštenje o dogovoru da Vlada Republike Srpske odstupi i da je zamijeni nova. Sa impulsom svježine i novim idejama. U glavi već čujem uvodni govor novog mandatara u skupštini ili kako se odavno šuška mandatarke sa akcentom na rad, red i disciplinu. Oko skupštine će se danonoćno lomiti i smrzavati novinari da dobiju izjave, da postave pitanje i opravdaju mizernu dnevnicu za koju rade, ali ekskluzivno gostovanje već je rezervisano, a zna se i za kada i za koju TV. Narvno, i pitanja se znaju.

I sve u krug, ponovo ćemo gledati tematske sjednice Vlade o željeznicama, o šumama, o strategijama razvoja, o podsticaju izvoza i drugim čudima. Kamate na kredite i troškovi obrade se naravno neće dirati, niti će se osnovati državna banka jer to je vruć osinjak za koji smo obećali stranim ambasadorima da ga nećemo dirati. Subvenciju stanogradnje mladima takođe nećemo spominjati, ko će se s tim zajebavati kada su i ovako ljudi prisiljeni na podizanje kredita. Što se privatizacije tiče, možda dobijemo obećanje da će se formirati nova komisija i time je sve rečeno. Ali će sigurno pasti neko novo obećanje, možda ne u vidu Sky Srpske i nekog cyber aerodroma, ali možda možemo sanjati kanader ili dva, neki novi auto-put ili barem kružnu raskrsnicu.

I dalje ćemo jesti svjetski škart od hrane, i dalje ćemo piti mljieko i vodu diskutabilnog kvaliteta, a bolesti kao šuga, šarlah i druge zaboravljene epidemije će se vraćati. Zato ćemo na preglede kod specijeliste čekati mjesecima i ljekove plaćati skuplje nego ostali. Dobićemo pseudo blues bend koji će našu realnost pokušati privremeno preslikati u emotivnu baladu koja nas ranjava i dodatno čini tužnim po kiši uz napomenu da mora doći sunce. Ali, moralo bi doći i vrijeme da neko objasni kada će bake unucima moći kupovati čokolade i kada će se u oči demobilisanih ratnika vratiti malo sjaja.