Tumarali su, kao muve bez glave; jeli su, pili su, spavali su, da najposle trčećim korakom poginu, zakoračivši u prazninu, po tuđoj volji i za tuđ račun. M.Crnjanski, Seobe I

Ultimativna životna avantura i najveće iskušenje koju neki muškarac može da doživi je rat.U ratnoj situaciji čovjek se suočava sa dva izbora – bori se ili bježi.Tipična i potpuno normalna reakcija svakog ljudskog bića kad se nađe u opasnosti u ratu dobija mnogo dublju dimenziju, borbu za sopstveni život.Ubij ili ćeš biti ubijen postaje misao vodilja, pitanje opstanka.U takvim situacijama svako, do najtamnijih kutaka duše, spozna sam sebe, svoje vrline i mane, svoje strahove i svoje hrabrosti.Suočeni sa samim sobom, zagledani sami sebi oči u oči, shvatite ko ste i šta ste, od čega ste i za šta ste sposobni.Mnogi su ostali zatečeni i posramljeni vlastitim kukavičlukom, a mnogi su zadivili i sebe i druge svojom hrabrošću, pribranošću, snalažljivošću, požrtvovanjem.Rat je vrijeme intenzivnih emocija : iskrene ljubavi, najboljih prijateljstava, najdubljih razočarenja, najvećeg prkosa, najpodmuklije mržnje, otvorenog prezira, najuzvišenijeg divljenja.U ratu se borite kako za same sebe, tako u konačnici za sve one iza vas.Hijerarhija se ne uspostavlja nikakvim vezama ili preporukama, svako stoji na mjestu koje je sam za sebe izborio.Svaki vaš postupak, svaka borba iz koje izađete živi je već pobjeda.Onaj ko sačuva živce, ne pukne pod konstantnim pritiskom opšteprisutne opasnosti, je već pobjednik.

Oni koji su u borbi neustašivo jurišali na svaku prepreku u miru se plaše bezdušne državne administracije, skidanja sa spiska nezaposlenih, ukidanja boračkog dodatka ili zagarantovane penzije sa 65 godina.Kao divlje zvijeri puštene iz kaveza mnogi se u miru nikako nisu mogli prilagoditi novim uslovima života.Nakon svega što su proživjeli činilo se kao da sada žive tuđe živote, nepoznate i bezlične.U početku su maženi i paženi, jer je bilo opasnosti da se ta divlja zvijer otme nadzoru i pomrsi konce gospodaru.Sistematski su godinama slabljeni, kroćeni i na kraju uškopljeni, tako da sada više nisu prijetnja nikome, osim sami sebi.Zaslužni ratni heroji tako postadoše društveni marginalci, bolesnici koji žive u prošlosti, od stare slave i živopisnih sjećanja. Usred najveće krize država sprovodi pravu hajku i progon i udara baš po njima – ukidaju im invalidnine, oduzimaju vozačke dozvole, šalju na vanredne ljekarske preglede, smanjuju borački dodatak, organizuju ponovne n-stepene invalidske komisije.

Dosta je državi da više daje bivšim borcima ovoliko godina poslije rata, ne vidi razloga da se tim ljudima još uvijek pomaže za nešto što su oni uradili prije više od 20 godina. Klima se promijenila, političke prilike su se promijenile, oni više nisu kritična ključala masa već samo blijedo sjećanje na daleku i hrabru prošlost. I sami se slično osjećaju, kao izbledjela slika nečeg što je nekad bio živ čovjek.Svoja ratna sjećanja rijetko spominju, isključivo uz čašicu više, u probranom društvu. Vrijeđa ih pljuvanje po ovoj zemlji za koju su se borili, obezvređivanje slobode koju imamo, ovog krvavo plaćenog mira.

Najbolje godine života proveli su u strahu, znoju, krvi, suzama, patnji tako da sada jedino imaju pravo na nemirne snove i PTSP dijagnozu. Država ih se odriče zarad opštenarodnog pomirenja, mlade nerviraju , stariji ih preziru, a sadašnjih sebe sad se stide.Do narednog poziva ratne trube oni su još uvijek aktuelni narodni heroji koji šetaju našim ulicama. Osvrnite se oko sebe i pogledajte ko su ti ljudi. Iz ovog našeg građanskog rata, kućama su se žive vratile oko ¾ takvih boraca. Ostali nisu bili te sreće. Zemlja po kojoj hodamo natopljena nam je krvlju tih nesretnih sinova rata.Država u kojoj živimo utemeljena nam je na tijelima i životima tih bezimenih poginulih vojnika. U BiH, zemlji apsurda, oduzima nam se pravo da veličamo i slavimo njihove žrtve samim proglašenjem uzaludnosti tog rata.

Svaki rat je nepotreban i uzaludan, ali žrtve koje pri tom pretrpi neki narod nikako ne mogu biti zaboravljene i sakrivene. Istorija nam je pokazala da zataškavanje i mijenjanje činjenica ima nesagledive posljedice. Šesti savjet pisca i pjesnika Džejms K. Flanagana iz Njujorka svojim unucima: Nemojte se pridružiti vojsci ili bilo kojoj drugoj organizaciji koja vas trenira da ubijate. Rat je zlo. Sve ratove su započeli stari ljudi koji su prevarili mlade muškarce da mrze i ubijaju jedni druge. Starci prežive i kao što su započeli rat olovkom i papirom, završavaju ga na isti način.

Tekst preuzet sa mojprotest.com.