Dana 14.2. u čitavom svijetu ljudi su se okupljali u svojim gradovima kako bi plesali u znak borbe protiv nasilja nad ženama. Kako svijet,tako i mi.

Zašto bi se uopšte mi razlikovali od bilo koga? Ugledamo se na Zapad. To je potencijalno odlična stvar, ali mi je zaista fascinatan naš talenat da od njih pokupimo isključivo najlošije i najbeskorisnije stvari. Jedna od takvih je baš ova koja se dešavala i u centru našeg malog grada. Podržavam sve akcije koje za cilj imaju neku borbu i želju i za promjenom, ali ovo nije jedna od tih.

Plesom smo se borili, plesom smo se izborili. Tako sutra domaćica iz Zalužana neće otići u svoju lokalnu policijsku stanicu i prijaviti kako ju je muž brutalno pretukao nakon što se pijan kasno vratio kući, iz prostog razloga jer se to nasilje nije ni dogodilo, spriječilo ga je desetak srednjoškolaca tako što su u centru grada plesali „Gangnam style“. Djevojke koje se kasno vraćaju kući više nemaju ni najmanjeg razloga za strah, moj pokušaj plesanja valcera i danas tjera strah u kosti svakom potencijalnom zlostavljaču, a tek kakve posljedice ima plesanje strastvenog tanga na svijest o nasilju nad ženama, mislim da nema potrebe ni da spominjem. Potencijalna žrtva nasilja može biti i moja majka, vaša sestra ili nečija žena i mi smo odlučili da se protiv toga borimo plesom?

Mogu samo da aplaudiram na tako genijalnu ideju.

Ako ples stvarno tako riješava problem nasilja nad  ženama, onda svako od nas svakog petka ili subote daje nemjerljiv doprinos u toj borbi. Kako li se uopšte ikada dešava to nasilje kad mi „plešemo,lalala,cijeli dan i noć“? Nemam ništa protiv plesa, ali nemojmo se praviti da se ovakvim stvarima ikakvi problemi rješavaju ili da se time išta postiže. Ovo je jedan od gorućih i vrlo konkretan problem, a mi smo odlučili da su apstraktne metode najbolje za njegovo rješenje. Još jednom mi ne preostaje ništa drugo nego da aplaudiram.

Mnogi će reći kako ovakve akcije nemaju kratkoročan efekat, ali dugoročno „podižu svijest“ kod ljudi. Da li stvarno mislite da je to tako? Pa kod nas ljudi toliko slabo pamte, taman da se 14.2. u centru grada umjesto plesa nekoliko desetina ljudi desio masakr istih tih desetina ljudi, teško da bi se iko toga sjećao za pet ili deset godina. Stvarno mislite da će se neko npr 1.marta sjetiti se kako se 14.2. plesalo u znak borbe protiv žena i kako je to snažnu poruku poslalo? Nemojmo zavaravati sami sebe.

Svjesni smo da se ovakvi problemi mogu riješiti samo uz pomoć države, dakle sistemskim radom i konkretnim rješenjima. Kvalitetna edukacija već od predškolskog uzrasta, bolji zakoni i drakonske kazne za zlostavljače bi sigurno puno pomogli u borbi protiv nasilja, možda ne toliko kao ples, ali vrijedi pokušati. Ako već vidimo da država ne želi se uhvatiti u koštac i da se može raditi isključivo stihijski, jednom godišnje ovakvim akcijama, pa zašto se onda neki genijalac nije sjetio da za taj dan borbe protiv nasilja obiđe osnovne i srednje škole i održi predavanja o ozbiljnosti ove teme, a ne da se opet ide linijom manjeg otpora i pravimo se da bezbrižnim plesom u centru grada išta postižemo?

Prestanimo mazati oči sami sebi i praviti se da smo društveno odgovorni i da činimo veliku stvar, a zapravo izigravamo kojekakve klovnove ovakvih plesnim akcijama. Problem jasno znamo koji je i koji su načini da se počne s njegovim rješavanjem. Teško da je ples jedan od njih. Učinimo nešto stvarno vrijedno,neće biti lako,ali bojim se da to niko neće učiniti umjesto nas. Stop beskorisnim akcijama! Stop nasilju nad ženama!