Jednog dana, mudrom i starom Lao Ceu je prekipilo. Jednostavno više nije mogao da podnese propadanje svoje zemlje i svog kraja. Čvrsto je odlučio da napusti svoj zavičaj iako je odveć bio u poznim godinama. Nakon dugog puta stigao je u visoke planine i nedugo zatim i na granicu njegove zmlje. Tu  je poznatog starca prepoznao vojnik koji je čuvao granicu.

Kada mu je Leo Ce rekao da želi da pređe planine i nestane bestraga, graničar je kleknuo pred njega i počeo da ga moli i preklinje da to ne radi. Pošto starac nije mario na molbe, vojnik mu je rekao da će sa njim nestati svo njegovo znanje  i preklinjao je Leo Cea da izloži sve što zna u svojoj knjizi. Starac se odazvao toj molbi. Tek kada je završio knjigu otišao je dalje i niko ne zna gdje je završio. Tako nam kineski istoričar Si Maćen govori jednu od verzija nastanka jednog od najznačajnijih filozofskih djela Dalekog istoka, Tao Te King.

Naslov Tao Te King se prevodi kao – O umu i snazi. Knjiga O umu i snazi u nešto više od pet hiljada riječi nas upoznaje sa mislima jednog od najvećih umova kineske filozofije. Lao Ce i Tao Te King postoje i nastaju u periodu oko sto godina prije nove ere. Taj period bilježi kraj vladajuće dinastije Džou. Ova dinastija je osvojila prestonicu Jin, raširila teritoriju, stvorila bogatu i ogromnu državu. U periodu Lao Cea ova država kreće da propada mučena i uništavana svojim unutrašnjim sukobima i razmiricama. Sam kraj dinastije podaruje Kini procvat duhovnog života koji nije dostignut do današnjih dana. Najznajčajni mislioci tog period asu bili Lao Ce i Kung Fu Ce (poznatiji kao Konfučije).

O Lao Ceovom životu se malo pouzdano zna. Veoma je teško odvojiti usmeno predanje i mit od stzvarnih činjenica. Duboka isprepletenost legende o Lao Ceu se može vidjeti u zapisu koji govori o tome da je starac doživio 160 godina.. Taoisti – pristalice Lao Ceovog učenja- vjeruju da je toliko doživio držeći se i živeći svoja ubjeđenja. Da bi se razumio Taoizam, onako kako ga je shvatao njegov osniovač Lao Ce, moramo da zavirimo u Tao Te King. Tao Te King  se može prevesti i kao „ Ime koje se može dati nije apsolutno i vječno ime.“ Tao je put, duh, bit, suština stvari. Nešto kao sveobuhvatni i vječni princip prirode.

Posebno mjesto zauzima rečenica: „Da se ide ispred naroda uvijek se mora staviti iza njega.“, koja u svim prevodima Tao Te Kinga zauzaima centralno mjesto jer projektuje karakterističan misaoni stil Lao Cea. U brojnim aforizmima u Tao Te Kingu Lao iostovremeno nudi tezu i antitezu. U pomenutioj rečenici se to odnosi na „biti među prvima“ i „ići iza“, dok se na drugim mjestima govori o „služenju da bi se vladalo“.

Tako nam postaje uočljiva Lao Ceova o „djelanju kroz nedjelanje“, uz zahtjev da se čovijek približi taou najmanjim mogućim mješanjem u tok i suštinu stvari. Rečenicu: „Da se ide ispred naroda uvijek se mora staviti iza njega“, zato ne treba gledati kao prauvod u demokratiju jer suština nije da se sukob interesa rješava debatom. Laova misao manje ide ka savjetu za ponašanje vladaoca a više kao poziv za uspostavljanje unutrašnje kontrole ili držanja. Lao Ce ima u vidu da se treba uraditi duhovno prednjačenje kroz vlastiti primjer.

Svojom orijentacijom ka prirodi, učenje o taou predstavlja antitezu konfučijanizmu koje je usmjereno na svakodnevnu praktičnu upotrebu sa ciljem sklada pojedinca i društva u odnosu na moć. Taoizam odbacuje težnju za moći i spoljašnjim napretkom. Osnova ovog učenja govori o hramoniji pojedinca sa sobom i prirodom.

Sve ranije pomenuto može nas navesti na razne zaključke. Ponudio bi par meni najočiglednijih. To je recimo bitnost unutrašnje kontrole koja prije ili kasnije vodi kao ovladavanju nad životinjom u svakome od nas. Unutrašnja kontrola nije moguća bez misaonih sposobnosti koje možemo da iskoristimo samo ako smo u harmoniji sa sobom i prirodom.

Možda ličnim primjerom trebamo početi pričati o rješenjima zanemarujući isključivu potrebu za kritikom i savlađujući poriv da poletimo za moći kao leptirice na svetiljku u noći.