Mislim da čak i nada ima rok trajanja, kad je naša nada u pitanju mislim da je već prilično izlizana. Previše vremena je izgubljeno u deevoluciji ili, u najboljem slučaju, u stagnaciji. Ako postoji neka trka u kojoj se takmičimo već dugo, dugo mi ne idemo napred već se ukopavamo.

Gdje smo mi bili posljednjih deceniju i po? Šta smo učinili sa tim ogromnim vremenskim periodom, šta je učinjeno da tih petnaestak generacija živi bolje nego oni koji su ih donijeli u ovaj haos?

 Uzaldno i besmisleno se ovdje pominje riječ promjena.

Mi smo samo jedno u nizu društava kojima upravlja mediokritet, vjerovatno jedva i da postoje društva kojima on ne upravlja, no izgleda da ni naš mediokritet nije na nivou mediokriteta spoljnog sveta.

Deceniju i po smo potrošili na uzaludne rasprave, raspravljali smo o "uzvišenim" problemima, problemima koji zadiru u samo postojanje našeg kolektivnog i individualnog bića. U raspravi o "uzvišenijim" problemima ostali smo mi sami u mulju i truleži. Rasprava koja je imala za cilj da odbrani pojedinca i kolektiv je zloupotrebljena ostavljajući iste te pojedince i kolektiv na ledini okužnog vazduha. U sjećanju i besmislenom, u krajnjoj liniji neukusnoj atmosferi pitanja našeg kolektivnog identiteta, pitanja koja su trebala svima da nam omoguće da se osjećamo superiornim nad onim "drugim" okrenula su se protiv nas i u igri sudbine, mi koji smo stremjeli kvalitetu dovoljnom da ponizi druge, našli smo se svi u istoj kaljuzi.

Oh, kakav okret i kakva ironija, gubeći vrijeme u raspravama o našoj veličini izgubili smo i najelementarnije dostojanstvo slobodnog čovjeka, raspravljajući o slobodi i borcima za istu ostadosmo bez slobode. Pogordivši se da smo bolji od onih koji su naše komšije završismo skupa kao najbjednija zajednica, u raspravama o veličini postali smo fukara koja gmiže zemljom.

Ostali smo primjerak jednog u potpunosti propalog društva, koje još nije ni u stanju da pogleda sebi u oči i vidi koliko nisko je palo.

Zavladao je među nama princip osuđivanja umjesto principa razumijevanja. Valjda tako bude kad ljudi ljubav zamijene mržnjom i prezirom. Kako smo žarko željeli da se predstavimo boljim, toliko žarko da smo počeli da sebe lažemo, da brišemo one dijelove koji su mislili drugačije. I razumijevanje je postalo rijetko, postalo je neprirodno i smatra se za lažno. Razumijevanje je ostalo još samo kao jedna u nizu osobina koje su izmanipulisane. Izmanipulisane da bi se stvorila ova dolina bijede i haosa.

Maestralno smo izigrali sami sebe.

Postali smo figurine u rukama lešinara. Hrane se našim lešinama, koje smo im dobrovoljno ostavili.

Oni koji poslije nas dolaze, dolaze u mašinu za ispiranje mozgova. Dolaze u vješto isprepletanu mrežu bezočnih laži i lažnih heroja, dolaze u izvrnutu stvarnost pravih heroja.

Oni koji dolaze svoju slobodu moraće da ostave negdje usput. Ona nije poželjna osobina u društvu figurina. Štaviše slobodni umovi, oni koji ne osuđuju, oni koji pokušavaju da razumiju oni moraju biti izopšteni.

Možda još nije savim kasno za društvo figurina, figurina koje se bore međusobno oko vječnosti dok puze kroz blato i trulež. Možda se naše čekanje i isplati, možda nas jednom neko čuje i razumije, a do tada, e pa do tada Lutkari su zadovoljni...