U neizbornoj 2013. godini se brojne stvari moraju staviti na dnevni red - da li ih prelomiti preko koljena ili ih i dalje posmatrati kao problem za koji moramo tražiti rješenje manje je važno, ali svakako se moraju izvući ispod tepiha gdje su zgurane. Ekonomska politika i budžet sa svojom postavkom ne mogu napraviti vidljiv pomak koji bi pojednici osjetili, ali paralelno sa provođenjem usvojenog moramo hrabro vući određene poteze koji su dugoročno strateški imperativ ili jednostavnije rečeno - uslov opstanka sistema. Evidentno je da su gorući problemi nezaposlenost, trgoivinski deficit, teško funkcionisanje fondova zdravstva i penzijskog osiguranja, deficit određenih zanimanja, manjak investicija i dr. Međutim, još uvijek nas vrijeme i stanje u okruženju nisu pregazili. Ali, mogli bi ukoliko se naša pažnja svede isključivo na natezanje realizacije tekućeg budžeta i održavanje socijalnog mira. Ovdje želim naglasiti značaj i važnost humanog održivog razvoja (HOR).

Bez obzira na političke konotacije koje sa sobom nosi popis stanovništva, kada se obrade i prezentuju podaci popisa svi koji ne razmišljaju od danas do sutra uhvatiće se za glavu. Zašto? Demografski posmatrano u Republici Srpskoj postoje velike turbulencije. Stanovništvo se pojačanim intenzitetom kreće od ruralnih prema urbanim prostorima sa akcentom na Banjaluku, Bijeljinu i Istočno Sarajevo. Ogromna područja ostaju „perspektivno“ pusta jer migriraju mladi dok sredine u koje dolaze doživljavaju vrtoglav rast troškova života, od cijene kvadrata stana do elemenata potrošačke korpe.

Određene procjene govore da će se u Banjaluci za petnaest godina „buditi“ 400.000 stanovnika bez obzira na to gdje su prijavljani i kakav je njihov status. Živjeće tu i tu će se „otimati“ za svoju egzistenciju. Područja koja mladi ljudi i ljudi u punoj radnoj snazi napuštaju postaju ogroman teret za funcionisanje sistema jer danas imamo stotine područnih škola, ambulanti i mjesnih ureda koje nemaju kome pružiti uslugu u obimu kako bi njihovo postojanje bilo opravdano.

Na primjeru seoskih i mjesnih škola u koje idu dva ili najviše tri đaka čiji su roditelji pri tom nezaposleni i bave se teškim fizičkim radom se vidi da je na srednjoročnom planu jeftinije državi da njihovim porodicama izgradi nove i uslovnije kuće u „perspektivnijim i pitomijim“ predjelima i da takozvanim humanim migracijama postignu brojne efekte na polju HOR-a. Te porodice žive u neuslovnim kućama daleko od civilizacije, djeca pješače i često izostaju sa nastave. Kvalitet takvog obrazovnog procesa je zbog toga upitan. Takođe treba postaviti pitanje motivacije nastavnika koji u nekoj „zabiti“ svakodnevno gleda jedno ili dva lica. Odrastanje i socijalizacija djeteta koje četiri ili pet godina pohađa nastavu kao jedini đak ili u društvu jednog ili dva vršnjaka je u određenoj mjeri na granici zapuštenosti a tu nerijetko ne postoje sanitarni čvorovi, voda nije za piće dok ni grijanje nije kvalitetno riješeno. 

Dakle, osim ekonomske opravdanosti je i mnogo humanije omogućiti bolje uslove stanovanja porodicama uz manje pješačenje i veći broj djece u mjestima koja se odrede za novi početak. Neke novonastale opštine imaju perspektivu kao npr. Petrovo, Oštra Luka ili Ribnik, ali postojanje administacije i lokalnih činovnika na pojedinim livadama na način da su nekoliko puta brojniji od djece školskog uzrasta jednostavno nije humano prema generacijama koje tek treba da se razvijaju i daju svoj doprinos društvu. Rješenje je sigurno opštine poput  Kupresa u RS, Jezera, Istočnog Mostara, Istočnog Starog Grada, Potoka,  Istočnog Drvara svesti na nivo jedne ili dvije mjesnih zajednica i priključiti susjednoj razvijenijoj opštini. Novac koje se u vidu granta daje za funkcionisanje te lokalne administracije može biti uložen za stvaranje humanijih uslova života u urbanijem dijelu novonastale lokalne zajednice. Postoji određeni interes za ulaganja i otvaranje mini proizvodnih pogona u malim sredinama, ali sve se završava u momentu kada se ispostavi da u krugu od trideset kilometara nema recimo ni trideset potrebnih radnika, a o određenim kvalifikacijama da ne govorimo.

Kao društvo, stepen obrazovanja i kvalifikovanosti radne snage je na niskom nivou kada je u pitanju stvarna potreba tržišta. Paralelno sa navedenim, strukture odgovorne za kreiranje stratregije razvoja moraju razmišljati o postojanju Ministarstva informatičkog društva na račun recimo Ministarstva za izbjegla i raseljena lica. Ipak živimo u dvadesetprvom vijeku. Kategorija izbjeglih i raseljenih je odavno morala biti uvedena u nadležnost ministarstva socijalnog staranja i dr. organa. 

Dalje, gore navedenim stvarima i planiranjem iz domena HOR-a se mora baviti ministarstvo održivog razvoja po čijom kapom će se naći ekologija, turizam i unaprijeđenje životnog standarda stanovništva na područjima čija perspektiva nije izvjesna. Ovakav model za sobom povlači jasniju viziju društva za dvadeset ili trideset godina i mogućnost da se stanovništvu u najugroženijim i naizolovanijim sredinama u kratkom roku podigne životni standard. Tema kojom se u svijetu prioritetno bave ministarstva održivog razvoja je i politika natalitetne politike. Zaprepašćuje podatak da u Republici Srpskoj postoji više od osamdesetpet hiljada samaca. Svake godine imamo nekoliko hiljada stanovnika manje pa je paradoks da u takvim okolnostima ozbiljno društvo mora razmišljati o useljeničkoj politici mladih i obrazovanih ljudi u situaciji kada imamo više od 550 000 nezaposlenih na području BiH. Ovo pitanje zajednički kroz donošenje dugoročne strategije razvoja i realnog planiranja rješavaju ministarstvo informatičkog društva i ministarstvo održivog razvoja.

Iskustvo pokazuje da danas u glavama ljudi ne postoji otpor za promjenom mjesta boravka, načina života te stručne osposobljenosti ukoliko u roku od godinu ili dvije osjete evidentno poboljšanje životnog standarda i osjete da su važni i da se neko o njima brine. Ovo su samo neke od mjera koje su države sa sličnim problemima poduzele uz paralelno unapređenje poljoprivredne proizvodnje i dale su sjajne rezultate u roku od dvije ili tri godine. Još uvijek nije kasno za ovakve poteze ali da bismo ih povukli na kvalitetan način za pet ili šest godina o njima moramo misliti danas.