U nedjelju je Banjaluka svjedočila tužnim prizorima društveno-sportske propasti na Gradskom stadionu. Borac je, zajedno sa svojom djecom i navijačima, ispao iz najboljeg fudbalskog takmičenja u državi. To što smo se svi nadali da će ipak opstati, nije pomoglo. U posljednjih pet minuta utakmice molili smo “više sile” da uspore vrijeme, da sudija izgubi pištaljku, a na kraju smo zamišljali kako se lopta sama otima od protivnika i samu sebe zabija u gol. Treba priznati da smo se tih metoda za prizivanje opstanka sjetili u pogrešnom trenutku, kad je već sve bilo odlučeno.

Taj posljednji sudijski zvižduk, pečat na presudu koju je, već odavno, Borac napisao samom sebi, mnoge je natjerao u plač. Prije svih Borčevu djecu, one koji igraju i navijaju. Dakle, one kojima je Borac način života. Njihova mišljenja oko ovakve situacije su podijeljena. Jedni krive igrače, drugi upravu, treći pak sveukupno stanje u gradu i sportu. Međutim, nije kriva ni aktuelna uprava koja je čak u jednom trenutku pokazala pozitivan rezultat, niti igrači koji su dali sve od sebe da ostvare naš zajednički cilj. Igrači su čak najmanje krivi, jer i da se nisu borili onoliko koliko je trebalo da se bore, svi moramo znati da se borba za opstanak nije smjela svesti na posljednjih deset sekundi; dok činjenica da se Borac nikad nije smio dovesti u ovakvo stanje spada u okvire druge teme.

Ruku na srce, nema se pravo kriviti ni teško finansijsko stanje, jer je Borcu uvijek nedostajalo novca, a fudbal u cijeloj državi je na prosjačkom štapu. No ipak je Borac ispao. Pa se pitam otkud da ta sveukupna kriza najjače pogodi baš nas?! Možda treba pitati one ljude koji su vodili i koji vode klub. Na primjer, za vrijeme nekih novčanih kriza, Borac je ipak radio ono što se od njega očekivalo, osvajajući Kup, a zatim i prvenstvo, a tadašnja uprava se takođe žalila na nedostatak novca i uslova za rad. Treba spomenuti i to da je za vrijeme postizanja tih rezultata na stadionu nekoliko puta isključena struja, zbog nemogućnosti plaćanja računa. U takvom okruženju Borčevci su stadion napuštali sa osmijehom na licu i pjesmom. U nedjelju bi takav prizor značio život u bajci.

Zašto poslije utakmice plačemo umjesto da se smijemo i pjevamo; zašto gubimo umjesto da pobjeđujemo; zašto se borimo za opstanak umjesto za prvo mjesto, nisu pitanja metafizike, već sasvim razumna pitanja na koja možemo odgovoriti samo ako se vratimo u blisku prošlost.

Mora se znati da Borac nije ispao u zadnjem kolu. Već da je Borac ispadao duže vrijeme. Počevši ispadati onda kad se za kormilara kluba iz Platonove ulice, predstavljajući se kao fudbalski mesija, samoinicijativno postavio, glavom i bradom gospodin Draško Ilić. Još tad smo trebali briznuti u plač, jer je tog dana pitanje Borca prestalo biti sportsko pitanje i počelo biti pitanje opstanka kolektivnog razuma.

Nepristojno je govoriti o ljudima koje ne poznajemo, ali je neophodno govoriti o njihovim djelima, kad se ta djela tiču nas. A kad se na jednom mjestu nađu sva djela pomenutog gospodina, stvaraju se novi svjetovi, probijaju se granice sportske avangarde i traže se značenja novih pojmova. Tako je doktor Mengele banjalučkog fudbala u njegove same izvore uveo nešto potpuno novo – sportsku šizofreniju. Od fudbala napravivši antifudbal, a od Borca iz prvog reda, kukavnog ranjenika.

To ne bi bilo tako lako razumjeti da se na svega nekoliko kilometara od centra Banjaluke, u mjestu poznatijem kao Krupa na Vrbasu, inače rodnom mjestu tog bivšeg Borčevog čelnika, ne dešava nešto prilično nadrealno. I baš je čudno da se to nadrealno počelo dešavati baš onog trenutka kad je pomenuti gospodin ušao na vrata Gradskog stadiona. U prvom trenutku, gospodin je zaista izgledao kao mesija. Na prostor gdje je trebalo da se nalaze pomoćni tereni za treniranje omladinaca došli su bageri i ulili nadu da će na tom blatnjavom mjestu pored zgrade Vlade nići jedno moderno sportsko zdanje. Koliko sutra, bageri su već nestali i sa sobom odnijeli nadu da se nešto gradi, dok je u Rodnom mjestu, nekoliko kilometara udaljenom od centra Banjaluke, u Krupi na Vrbasu, niklo jedno, mora se priznati, lijepo ali nepotrebno fudbalsko zdanje sa umjetnom travom, tribinama, modernim svlačionicama, okruženo kukuruzima kao tampon zonom za zaustavljanje lopti između stadiona i rijeke Vrbas.

Svakako da u manjim mjestima treba izgrađivati sportski duh, ali više novca treba davati tamo gdje je neophodniji – u mjesta gdje je taj duh već izgrađen i gdje postoji fudbalska tradicija, a za investiranje u nove fudbalske pilot projekte dati onoliko koliko ostane. Međutim, to više i nije toliko bitno, jer je baš taj pilot projekat, u svijetu poznatiji kao Fudbalski klub “Krupa”, zamijenio Borca u najboljem bosanskohercegovačkom takmičenju i tako osigurao da Borac izgubi status prve kategorije za raspodjelu novčanih sredstava od Grada, što znači da je sad još siromašniji. Sve u svemu, Borac nije ispao, nego su ga izbacili ljudi okupljeni oko tog gospodina, fudbalskog Mengelea koji eskperimentiše sa osjećanjima djece iz komšiluka, iz Banjaluke.

I dalje je dobro to što Banja Luka, bar u svojoj blizini, ima jedan klub koji igra u najvišem takmičenju. Loše je, naime, to što ovakav scenario podsjeća na fudbalsku stvarnost na Tibetu i što umjesto tradicije, sportskog duha i omladine pobjeđuju novac, dnevna politika i kompleks niže vrijednosti. Dosad nismo znali, ali sad bi trebalo da naučimo kako Borac treba da se bori.

I opet se malo vratimo u prošlost.