Želja da budeš informisan, ili pak nastojanje za istim, neminovno podrazumijeva i određene posljedice. One su utoliko vidljivije, ako se na primjer čitaju medijske objave u izbornoj godini. Što je ove godine, eto, slučaj. Nije bitno da li su opšti ili lokalni, suština je uvijek ista, podjednako plitka. Medijske slobode umiju da budu široko interpretirane, kao, recimo, procjena onoga što se klasifikuje kao vijest, koja bi mogla da bude značajna i interesantna za javnost. U tom kontekstu one doživljavaju jedan sveoubuhvatan procvat.

Još uvijek nisam uspio da shvatim kakav je to opšti interes u informisanju građana u prelasku člana glavnog odbora političke partije, i predsjednika mladih za neku regiju, u drugu političku partiju. Jasno mi je da su lokalni izbori determinisali i medijsko izvještavanje, odnosno pravac u kojem će biti usmjeren, sa nešto više vijesti o politici nego inače. U redu, možda je ovo nespretno rečeno, premda posljednjih godina uglavnom samo vijesti iz politike i imamo u žiži, kao najunosnijeg posla na ovim prostorima. Ono što mi ipak ostaje nejasno, je to da se u centralnoj informativnoj emisiji javnog RTV servisa objavljuje pomenuta vijest, sve sa kratkim prilogom i izjavama. Kao neko ko nastoji da se uredno informiše, nisam mogao steći drugačiji utisak do tog da se javni servis u neko doba pretvara u nekakvo partijsko glasilo. Nije ni pristojno ni dopustivo, budući da se radi o mediju koji finansiraju svi građani, ali je tako. Bilo je to dakle, prije dva dana na Dnevniku 2, Radio Televizije Republike Srpske. Ni kriva ni dužna javnost se upoznala sa mladim SDS kadrom, sad Izvorne SDS, Kucalovićem. No dobro.

Da su naše pojedine demokratske institucije više sličnije turističkim organizacijama nego samim sebi, mnogo puta sam imao priliku da čujem što u šali – što u ''šali''. Razlika je u tome što su ekskurzije koje to zvanično nisu, uglavnom finansirane od strane građana, opet. Sinošnji Dnevnik Alternativne televizije napokon je rasvijetlio i te nedoumice. U prilogu se pojavljuje nekoliko mladih članova političkih partija, koji ukratko pričaju o svim prilikama koje su im se pružile u politici. Takođe, shvatio sam da je mir u svijetu jedina stvar koja ih razlikuje od kandidatkinja za miss, jer pored mogućnosti putovanja i upoznavanja drugih ljudi, kultura i slično, to ipak nisu pomenuli. Pouka: Bavite se politikom, jer tu su putovanja, ''lude žurke, ludo zezanje'', i novac, ukoliko budete ''uspješni''. Novac građana, naravno.

Ne znam da li partijašenje i ovoliko napredan javni sektor doprinosi tome da mnoštvo mojih vršnjaka nikada nije prošetalo ulicama Sarajeva, Mostara, Tuzle ili Neuma. A nije baš da toliko ne žele. Hajde da na to ne tražim odgovor.

Takođe, sinoć sam u političkom magazinu Pečat saznao i to da je zvanični stav predsjednika Republike da : „Ovaj narod mora da zna da je Mirko Šarović izdajnik i neprijatelj Republike Srpske.”. Zvučalo je to nekako preozbiljno, pa sam se sjetio i nekih ranijih izjava aktuelnog predsjednika, poput one za Face TV iz 2008. godine : „Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica.” Takođe, 1997. za londonski list ''Ratni reporter'' Republiku Srpsku nazvao je Republikom šumskom, te ostaje mrtva trka njega i Petra Lukovića (e-Novina) u primatu nad kvalifikacijom Srpske kao šumske. Ono što je zajedničko ovakvoj vrsti izjava je nedostatak jedne stvari, a to je dosljednost, pa ih je onda besmisleno držati za ozbiljne.

Možda ste zaboravili da su se ove godine ugasili Kratkofil plus i Festival animiranog filma u Banjoj Luci ili da je zatvorena sigurna kuća za djecu zbog nedovoljnog razumijevanja institucija. Ali to je, naravno, potpuno nebitno.