Piše: Dejan Lučka

Alkuinova rečenica da je glas naroda u stvari glas boga mnogo puta je dokazala svoju snagu u onim trenucima kada oni prema kojima je bila usmjerena volja populusa nisu znali da prepoznaju momenat za delanje...

U junu mjesecu 2014. godine na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjaluci je sprovedena anketa* sa redovnim studentima III i IV godine dodiplomskih studija ovog fakulteta. Anketna pitanja su rađena radi ispitivanja mišljenja studenata u pogledu sistema ocjenjivanja koji je nametnut Pravnom fakultetu od strane Univerziteta. Studenti prve i druge godine nisu učestvovali u anketiranju, dok su studenti treće i četvrte godine odabrani za popunjavanje anketnih listića zbog iskustva koje su dobili u prethodnom školovanju u pogledu izlaska na kolokvijume, odbrane seminarskih radova, izlaženja na završne ispite i mogućnosti sagledavanja posljedica koje je proizveo sistem ocenjivanja na njihov akademski uspjeh. Sve ovo posjeduju i studenti prve i druge godine ali u manjem obimu, i zbog toga je ispitivanje zaokruženo sa višim godinama. U anketi je učestvovalo ukupno 160 studenata, i to 80 sa III godine i 80 sa IV godine studija, koji su odabrani tako da odražavaju prosjek studenata prava u kome su se našli studenti sa odličnim, dobrim i zadovoljavajućim ocjenama.

Studenti treće godine su na pitanje „Da li smatrate da je dobar sistem po kojem student ne može dobiti više od 6 (šestice) na ispitu, ukoliko nije radio kolokvijume u toku godine?“ ogromnom većinom odgovorili sa „Ne, nije dobar“ (ta većina je iznosila 97,5 % ispitanika, odnosno 78 od 80 mogućih, dok je 2,5 %, odnosno dvoje od 80 mogućih odgovorilo sa „Da, jeste dobar“). Kada je u pitanju IV godina studija, rezultati su poražavajući za tvorce bodovne birokratije pri ocjenjivanju. Na isto pitanje je 100 % od 80 ispitanika odgovorilo sa „Ne, nije dobar“, dok se niko nije izjasnio u korist ovakvog sistema ocjenjivanja. Sveukupno, na uzorku od 160 studenata, njih 158 (98,75 %) se izjasnilo protiv sadašnjeg sistema, dok je svega dvoje bilo za trenuto stanje (1,25 %).

Drugo pitanje je glasilo: „Da li smatrate da bi bolje i pravednije rješenje bilo ono po kojem bi se student ocjenjivao na osnovu onoga što pokaže na završnom ispitu (dakle prema svome stvarnom znanju), bez prethodnih matematičkih kalkulacija (sabiranja bodova sa kolokvijuma, seminarskih, prisustva i sl.)?“ Mišljenja su malo podjeljenija kada se radi o ovom pitanju, ali i dalje u velikoj većini na strani odgovora koji ide protiv sadašnjih rješenja. Sa „Da, smatram da bi to bilo bolje i pravednije rješenje“ odgovorilo je 55 studenata III godine, odnosno 68,75 %, dok je za odgovor „Ne, ne smatram da bi to bilo bolje i pravednije rješenje“ bilo 25 studenata, odnosno 31,25 %. Kada je u pitanju četvrta godina, studenti su bili malo više naklonjeni prvom odgovoru. Naime, čak 75 od 80 studenata je odgovorilo sa „Da, smatram da bi to bilo bolje i pravednije rješenje“ (93,75 %), dok je za suprotan odgovor bilo tek 6,25 % studenata, odnosno njih petoro. Sveukupno, na uzorku od 160 studenata, njih 130 (81,25 %) se odlučilo za rješenje prema kojem bi se student ocjenjivao prema svome stvarno pokazanom znanju, dok se njih 30 (18,75 %) odlučilo protiv toga, vjerovatno želeći modifikacije u sadašnjem sistemu.

Zaključak je da studentsko raspoloženje na Pravnom fakultetu u ogromnoj većini ide ka rektifikaciji nepravednih propisa o ocjenjivanju. Iz toga slijedi da Univerzitet mora preduzeti korake u tom pogledu. Ako uzmemo u obzir da je za izmjenu ustava u većini demokratskih društava potrebna dvotrećinska većina u predstavništvima, ova skoro 100 % studentska većina govori u prilog hitnog mijenjanja odredbi o ocjenjivanju. Univerzitet i ljudi koji su zaduženi za ovu oblast su već neko vrijeme dobro upoznati sa ovakvim mišljenjem studenata (ovog kao i ostalih fakulteta) jer su već postojale inicijative, pisma i molbe kako bi se ovo riješilo. Međutim, kao i za mnogo stvari u tranzicionim državicama bez demokratskog naslijeđa, ovim pitanjem niko se od nadležnih nije ozbiljno pozabavio. Momenat za delanje ipak treba željeti i moći prepoznati, baš kao što je drug Tito znao kada treba reći da su studenti u pravu. Zbog takvog šmekerstva najveći sin je i stvorio poštovanu državu u svjetskim okvirima. Postavlje se pitanje da li Univerzitet ima šmekerstva gdje ga treba biti, i da li želi da postane poštovan, pa makar u post-jugo-avlijskim okvirima? Čini se da studenti po dobrom starom običaju izvlače deblji kraj i da su, vjerovali neki ili ne, opet u pravu!

*Anketa je rađena za potrebe stručnog rada autora ovog teksta pod imenom „Quo vadis valorizacija znanja? (kritika sistema ocjenjivanja studenata, nametnutog propisima Univerziteta u Banjoj Luci)“, koji je objavljen u naučnom časopisu Srpska pravna misao, broj 48/2015 (stranice od 303 do 327).