Desetak godina ranije. Želimo uklanjanje arhitektonskih barijera. Napraviše nekoliko rampi, trotoari prilagođeni u centru grada, sve riješeno. Da li je zaista?

 

Danas na ulazu na novu lokaciju za izdavanje dokumenata, rampa. Postoji čak i taster za šalter za osobe sa invaliditetom, kao i šalter specijalno urađen za osobe sa invaliditetom.

 

Onaj prazni šalter 24 na kojem nema nikoga kad god da uđete, za koji nema prozivanja broja, onaj šalter iznad kojeg ne svijetli ništa.

 

Čemu šalter i pripadajući mu taster, ako nema osoba sa invaliditetom? Šta je sa onima koji se ipak usude zatražiti izdavanje dokumenata?

 

Iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske zatražili smo odgovor na pitanje kako su nadležne institucije predvidjele da izgleda postupak izdavanja ličnih dokumenata za osobe sa invaliditetom i postoji li neko čiji je posao  da sjedi za šaletrom za osobe sa invaliditetom (nazvanom šalter za invalidna lica).

 

 „Na lokaciji za izdavanje ličnih dokumenata, šalter sali Centra javne bezbjednosti Banja Luka postoji šalter za rad sa osobama sa invaliditetom, te zavisno od zahtjeva navedene osobe za sprovođenje postupka izdavanja ličnih dokumenata (lična karta ili putna isprava, prijava ili odjava prebivališta, određivanje matičnog broja i ostalo) stručni saradnik za poslove ličnih karata ili putnih isprava dolazi do navedenog šaltera i zaprima zahtjev od stranke sa invaliditetom i državni službenik je angažovan po potrebi na navedenom šalteru“, navedeno je u saopštenju MUP-a.

 

Državni službenik je angažovan po potrebi. Treba li se najaviti za angažovanje službenika po potrebi? Neminovno se dolazi do zaključka da zakonska regulativa u  pogledu pristupa osobama sa invaliditetom svim institucijama, a u uskoj vezi sa pravom na slobodu kretanja, na slobodu pristupa informacijama i slobodu odlučivanja u sopstveno ime, nije suštinski sprovedena.

 

Da li je postojanje ovog šaltera riješilo problem osoba sa invaliditetom u navedenom upravnom postupku? Da li ga je olakšalo? Zašto službenik nije angažovan prioritetno na šalteru 24, a ukoliko postoji manja potreba za angažovanjem na tom šalteru da ga se pošalje u pomoć kolegama na drugim šalterima?

 

Na naše pitanje o slobodi pristupa službenicima i samoj instituciji, navedeno je:„..vanjski i unutrašnji ulaz posjeduju pristup za navedene osobe, šalteri su prilagođeni navedenim osobama i kabine za akviziciju su, takođe, prilagođene tako da ni u jednom momentu navedene osobe nemaju otežan pristup ulaza, izlaza niti sprovođenja upravnog postupka izdavanja ličnih dokumenata u šalter sali“.

 

Zamisao o izdavanju ličnih dokumenata za osobe sa invaliditetom bi, po odgovoru nadležnih, izgledala ovako: osoba sa invaliditetom ulazi na vanjski ulaz šalter sale, pritišće taster za informacije, gdje je uobičajeno po nekoliko stranaka ispred osobe koja je slijepa/gluha/u kolicima/otežano se kreće, čeka red, obraća se službeniku na šalteru za informacije, taj službenik poziva drugog službenika sa jednog od ostalih šaltera. Zavisno od toga koliko pozvanom službeniku treba da završi sa strankom koju je primio prethodno, osoba sa invaliditetom opet čeka i kad dočeka red, biće uslužena na šalteru 24 koji nije u funkciji onako kako bi trebao da bude.

 

Jedino članom 39.Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno otadžbinskog rata priznaje se pravo na prednost vojnim invalidima, u proceduri koja nije definisana u odgovoru MUP-a.

 

Pitanje je – da li je ovo rješenje? Shvataju li oni koji odlučuju o ovakvim procedurama da, zapravo, prava osoba sa invaliditetom na ovaj način bivaju suštinski ukinuta ili bar zanemarena? Kompletan pokret osoba sa invaliditetom ovakav jedan slučaj ne može nazvati uspjehom u borbi za rušenje barijera.

 

Arhitektonske barijere možda i jesu srušene, odnosno korigovane vanjskim prilazom i prilagođavanjem visine šaltera 24, ali šalter za informacije je i dalje visine nepodobne za korisnike kolica. Mnogo krupnije barijere nisu srušene. Mnogo krupniji zalogaji nisu sažvakani.

 

Nijedna arhitektonska barijera koju bilo koja institucija ukloni nema smisao, ako se upravni postupak neće odvijati po mjeri i potrebama osoba sa invaliditetom. I dalje se čeka, i dalje gubi dragocjeno vrijeme.To će vam najbolje reći majka koja dijete sa kombinovanim smetnjama ili teškom mentalnom retardacijom nema kome ostaviti da bi došla i predala zahtjev za izdavanje ličnih dokumenata za to dijete, kao zakonski staratelj.

 

Spomenuše i mobilni tim koji izlazi po potrebi na teren, ako je osoba sa invaliditetom nepokretna. Da, pošaljite im mobilni tim. Zatvorite ih dodatno u četiri zida. Prividom ljubaznosti i susretljivosti, navedite ih da se, ušuškani u svoj komoditet od nekoliko kvadrata, ne bore za svoj život i svoja prava.

 

Jedan ostanak u kući izabran umjesto jednog pomalo mučnog odlaska u neku od instutucija koje se prema osobama sa invaliditetom odnose na sličan način, povlači izbor da se ostane kući i mnogo puta poslije. Autobusi nisu prilagođeni, nisu svi trotoari „sređeni“, po potrebi se angažuje osoblje zaduženo za bilo koju sferu u kojoj osoba sa invaliditetom, kao pripadnik određene zajednice, može iskazati potrebu za nečim.

 

Sve dok „šalteri 24“ ne ispunjavaju svoju namjenu u punom kapacitetu, osoba sa invaliditetom nije član ovog društva sa istim pravima kao i ostali građani. Za obaveze, zna se, niko neće zaboraviti.

 

izvor: ukljuci.in