autor: Frontal

Već trideset godina ova grana medicine se razvija, prije svega zahvaljujući pionirskom radu hirurga Save Perovića, koji ju je uveo i razvio na području Srbije.

Sa druge strane, informacije do kojih smo putem razgovora sa pripadnicima LGBT populacije došli jeste da u BiH nema takvih klinika. No dalje istraživanje je pokazalo da u Sarajevu djeluje klinika koja se bavi ovom granom medicine.

Primarijus dr Karabeg Amela specijalista plastično rekonstriktivne i estetske hirurgije, direktorica poliklinike Karabeg ističe da njihova poliklinika radi već 10 godina operativne zahvate promjene pola.

“Ono što vam mogu reći da takvi pacijenti nisu masovna pojava već rijetki individualni slučajevi. To je dobna skupina od 20 do 30 godina, muškarci koji su željeli biti žene. Procedura je prvo razgovor sa našim timom a onda idemo korak po korak. Preoperativni internistički nalazi, nalazi endokrinologa, hormonalan terapija, pa kreće preobražaj, grudi, lice, uši, nos, usta, indvidualno i zadnja je procedura fizička promjena pola. Ne postoji jedna cijena. Svaki slučaj je zaseban i nikome nisu iste procedure. Mi to zovemo personalizirana hirurgija”, kaže nam doktorica Karabeg.

Dodaje da nije upućena da li još neka klinika u BiH se bavi ovakvim zahvatima.

“Samo znam šta mi možemo operirati, iz plastično rekonstruktivne i estetske hirurgije, a to je sve ono što bi pacijent mogao dobiti bilo gdje drugo na svijetu. Mi radimo timski i sarađujemo sa puno kolega što s prostora bivše nam zajedničke države, što iz inostranstva. S nama žele svi da rade jer smo bez lažne skromnosti  otvoreni za visokosofisticiranu kvalitetnu saradnju sa kolegama iz naše struke koje mi cijenimo. Manje više svi se i lično poznajemo a sa puno njih  se privatno družimo.”

Zašto baš Srbija?

Na početku teksta naveli smo da Srbija prednjači kada je u pitanju oblast promjene pola. Više od 20 godina uspješnog bavljenja i sprovođenja cijelog procesa, kao i zakonsko reglisanje oblasti doveli su do toga da se cijela grana medicine preseli sa privatnih klinika u okvire javnog zdravstva.

Prema određenim analizama u period od 20 godina a do 2007. godine u Srbije je izvršeno 147 promjena pola. Među pacijentima bili su stanovnici mnogih država, ponajviše sa prostora bivše Jugoslavije, svakako i BiH. 

Pomenuti doktor Perović je prije svega cijeli razvoj nosio zbog lične želje da se usavršava i da aktivno se bavim dijelom hirurgije na koju mnogi doktori i danas sa nelagodom gledaju, i nerado pričaju i/ili se bave, ističe Kristijan Ranđelović, koordinator u Centru za pomociju ljudskih prava “Gayten-LGBT” Srbija.

Danas, zahavljujući usvojenom Zakonu o izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju Srbije, predviđeno je izdvajanje sredstava iz fonda obaveznog zdravstvenog osiguranja u iznosu od 65 procenata za usluge kojima se otklanja nesklad između biološkog pola i rodnog identiteta. Same izmjene zakona bile su očekivano predmet mnogih rasprava. Ipak, zakon je usvojen i praksa refundacije troškova je započeta.

Kristijan objašnjava da cijeli tim stručnjaka radi na ovom polju, te da nakon što se kroz serije razgovora sa psihijatrima utvrdi dijagnoza onda se može pristupiti daljim koracima u promjeni pola, operativnim zahvatima i hormonskim terapijama.

“Sve osobe koje su promijenile pol promijenile su i oznake u svojim dokumentima, a sama procedura zavisi od opštine u kojoj se to radi. Usvojenim ranijim izmjenama zakona je ovo omogućeno. Sada  radimo na modelu zakona kojima će se i transrodnim osobama, onima koji imaju dijagnozu ali ne žele da idu u promjenu pola omogućini izmjene i u dokumentima”, kaže Kristijan.

Kaže, zovu ih transpolne osobe iz cijelog svijeta, prvenstveno sa postora bivše Jugoslavije, uključujući i BiH. Sa nekima se čuju samo jedanput, sa drugima se nastavi komunikacija i savjetovanje, te se tako Gayten centar svrstao u servisnu službu kada su u pitanju prava LGBT osoba.

Dug, spor i neugodan proces

Aleks je transmuškarac iz BiH koji je već više od četiri godine na hormonskoj (testosteron) terapiji i  godinu dana je prošlo od prve operacije (bilateralna mastektomija). U skoroj budućnosti namjerava da uradi i histerektomiju, tj. uklanjanje reproduktivnih organa. Kako kaže zasad je to sve što želi.

Ističe da se danas osjeća puno bolje u svom tijelu nego što je to bilo prije terapije i operacije. „Naravno, nije nimalo bilo lako prolaziti kroz cijeli proces u primitivnom patrijarhalnom heteronormativnom društvu, ali sam imao veliku podršku prijatelja i prijateljica, porodice i nekih drugih dragih ljudi“, kaže nam Aleks.

Navodi da što se tiče tog prvog koraka odlaska kod psihijatra/ice, to svi obično rade u Beogradu, jer tamo postoji tim stručnjaka/inja koji/e se već 30 godina bave prilagodbom spola sa različtih aspekata.

„Oni/e potvrđuju da se zaista radi o trans* osobi, a zatim daju dijagnozu, jer je nažalost, još uvijek prisutna medikalizacija trans* identiteta. Drugi korak je odlazak kod endokrinologa/inje koji/e prepisuje hormonsku terapiju i kasnije se svaka osoba odlučuje koju/koje operacije će da uradi ili ne uradi. Cijene u Srbiji se kreću od 2000-10 000 evra, sve zavisi od toga koje hirurške intervencije se rade.“

Ističe da u BiH postoje plastični hirurzi koji tvrde da rade „promjenu spola“, ali da iz ličnog iskustva ne bi preporučio da se to radi kod njih.

„Mada ne mora značiti da se nešto nije promijenilo, iako ja nisam upoznat sa tim. Naravno da bi trebalo da postoje zdravstvene ustanove koje nude potrebne usluge trans* osobama, ne samo to, postojeće zdravstvene ustanove trebaju da se senzibiliziraju po tom pitanju, jer zamislite koje traume moramo proći kada idemo na neke medikalne preglede?!“

“Tek nakon što „promijenimo spol“ možemo promijeniti i dokumente. Problem nastaje onda kada osobe koje su dugo na hormonima, a pri tome nisu radile nikakve hirurške intervencije ili samo gornju operaciju vizuelno postanu nevidljive kao trans* osobe i ljudi ih počnu percipirati rodno onako kako se i osjećaju, a dokumenti ostaju isti što stvara probleme i neugodne situacije prilikom identifikacije. Ja još ne znam ni za jedan slučaj gdje su dokumenti promijenjeni u slučaju „promjene spola“, ali planiram uskoro ući u taj proces, pa ćemo vidjeti da li se mogu naći rupe u zakonu ili ću morati ostati „žensko“ u dokumentima dok ne „promijenim spol“, a to ne namjeravam raditi, bar ne u skoroj budućnosti. Naime, procedura je ta da se medicinska dokumentacija, tj. „dokaz“ o „promjeni spola“ dostavlja Ministarstvu zdravstva na osnovu kojih oni/e donose odluku da li je zaista došlo do „promjene spola“. Ukoliko jeste onda se dalje informira MUP koji ima zadatak da u roku od 15 dana promijeni lične dokumente, tj. šalje obavijest matičnom uredu itd.", kaže Aleks.

Doktorica Karabeg pojašnjava da je ovo je vrlo osjetljiva tema iz razloga što je hirurško rješavanje promjene pola zadnja u lancu karika koje pacijent odnosno pacijentica treba da uradi.

“Psihološki profil, želja, stvarne mogućnosti, šta je realno a šta nije. Endokrinološka terapija, rješavanje maljavosti, promjena boje glasa i naravno sve to treba da se regulira kroz zakon jer se tu mjenja identiet, rodni list npr rubrika gdje piše spol treba da se promjeni, tako da je ovdje jedan zahtjevan timski rad i svaki od tih pacijenata želi duboku anonimnost i čuvanje njegove, njene intime. Mi svaki zahtjev pažljivo razmotrimo i procjenjujemo da li sa našeg aspekta treba operirati, tj. procjena ozbiljnosti postojeće situacije. To znači da ne moraju svi pacijenti koji imaju ovakav zahtjev neminovno biti i operirani. A što se tiče same promjene pola daleko lakše je transformirati muškarca u ženu”, ističe Karabeg.

*Tekst nastao u saradnji sa Helsinškim parlamentom građana Banja Luka i Sarajevskim otvorenim centrom