Smrt Kemala Montena potresla je Sarajevo i bivšu Jugoslaviju te rastresla neizlječivi želučani plik jugonostalgije; simultane suze iz Beograda, Zagreba iz Sarajeva su relativno česte, sa obazrivim traganjem za povodom u kojem mogu biti i javne.  

Mnogo je osvrta i fotografija sabrano u internet-čituljama za legendarnog Montena, ali su me najdublje pogodile čitulje koje su krvavim crvenim slovima napisali Miljenko Jergović i  Dragan Močević. Svaki na svoj način, šaljući direktne i indirektne poruke, Jergović i Močević su se pozdravili sa Montenom, ali i sa Sarajevom, namećući tešku formulaciju koju bi ambijent kojem se obraćao i zlurado i zlonamjerno mogao usvojiti: pozdravili su se sa Montenom, ali i Sarajevom kojeg više nema. Njih dvojica smrt Montena nisu dočekali sa sarajevskom adresom stalnog prebivališta koju uostalom nije imao ni Monteno. Ni jedan ni drugi ne mogu ni da se odlijepe od Sarajeva, niti da se pomire sa činjenicom da Sarajevo više nije isto, kao što Banja Luka nije ista, kao što Beograd nije isti, kao što ni oni nisu isti.

Majka majke moje kćerke je mladost provela u Beogradu i gnuša se na današnji Beograd; priča o bajkovitom vremenu Lole Novaković i Dragana Stojnića, zanosnim restoranima „Polet“ i „Posljednja šansa“, legendarnim nastupima Lea Martina na zadnjem spratu „Beograđanke“, zlatnom dobu hotela Jugoslavija i šarmantnoj beogradskoj kulturi jutarnjeg programa uz stihove Dušana Radovića. Nezamislivo mi je da je „moj Beograd“, Beograd dvijehiljaditih i dvijehiljadedesetih nekome ružan i siv, i da uopšte može biti ljepši.

Sudbinski, mnogi su ljudi napustili Bosnu i Hercegovinu, pa i druge zemlje bivše Jugoslavije. Jedan Beogradski taksista mi je rekao da Beograđani mogu da odu iz Beograda i da ne misle na svoj grad, ali da Beograđanke – ma gdje bile – misle o Beogradu. Slična je definicija primjenjiva i za Sarajevo, sa obrnutim ulogama Sarajlija i Sarajki – sreo sam mnogo Sarajki koje su prebolile Sarajevo, i ni jednog Sarajliju koji ne vapi za svojim gradom.

Moji prijatelji iz Osijeka, Niša i Skopja, filozof Luka Matić, matematičar Duško Simjanović i brat Aleksandar Pisinov vole Sarajevo dvijehiljaditih. Maštaju o lakoći i ljepoti koju mi prepričavaju, o mostovima na Miljacki, ćevapima i lakoći postojanja na potezu od Čobanije do Baščaršije, koju ne osjetim i samo me vraća na grčeve pripremanja ispita u kafani „Dva ribara“. Oni ne znaju „staro Sarajevo“, ne znaju detalje prijateljstva Mirze Delibašića i Davorina Popovića, nisu čitali knjige pokojnog profesora Slobodana Đurasovića ali nešto ih vuče gradu zaklonjenom planinama koji će – ma koliko se proširio ili suzio – uvijek ostati i mali i veliki.

Jergović i Močević pripadaju generaciji koja je rat dočekala nezrela za razumijevanje mržnje, generaciji koja je mladovala vrhunac muzičkog, kulturnog i zajebavačkog Sarajeva, i generaciji koja zapravo i nije preživjela rat. Generaciji kojoj je ukradeno doba zlatne 26. godine, generaciji koja samo čeka da je neko probudi i da kaže da je sve bio ružan san. Potrošnja emocija onih 10 godina starijih je već bila usmjerena i limitirana, a oni 10 godina mlađi nisu živjeli slobodu koja nedostaje i Jergoviću i Močeviću. Moderna medicina ne poznaje lijek za takvu vrstu boli i nostalgije i rekao bih da sam sretan što sam rođen u generaciji po kojoj se ništa neće zvati – koja je usiljena, spora, lijena, nadobudna i ako bi odlučila pobjeći u Belgiju – onda bi to šarmantno zvala odliv mozgova iako je odliv guzova kudikamo priladniji termin.

Da sam ja neko, na Marijin Dvoru bih srušio jedno cijelo naselje, onaj niz zgrada pored hotela Holiday Inn, jer mojoj majci nedostaje park u kojem je kao srednjoškolka, iz iste te proklete generacije, jela sendviče i pjevala uz gitaru.

Da sam ja neko – Jergovića i Močevića bih vratio u 1985. godinu, da slušaju novu ploču „Dok čekaš sabah sa šejtanom“, čekaju album „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“, da se još hvale olimpijadom i sanjaju san o gradu koji vole više nego sebe. O gradu jednostavnih ljudi, maštovitog humora, tabuiziranih religijskih kategorija, zvijezda koje ne piju u separeima nego na ulazu u kafanu FIS, zajedničkih proslava bajrama, božića i prvih majeva, neponovljivog svijeta filma i ljubavi. U njihovo Sarajevo, koje ih boli tako snažno i uporno. Kusturica i Karajlić su odabrali da govore da ne vole to što ih boli, Močević i Jergović pišu o gradu kojeg nema. A kojeg zapravo toliko ima i koji baš ništa ne može izbrisati. Iz njihovih snova, mapa, ljubavi, tekstova, i - očiju.